Webbov teleskop i Božije prisustvo

Photo courtesy of NASA

​Dok sam odrastao, bio sam fasciniran ogromnim brojem zvijezda koje sam mogao vidjeti na nebeskom svodu. U tom pogledu, ne mislim da sam bio jedinstven. To je bilo vrijeme kada je nebo bilo naš ekran. Zvijezde su bile aplikacije. Moj prijatelj i ja bismo gledali očaravajuću sliku noćnog neba, razgovarali o mogućnosti međuzvjezdanog putovanja, vanzemaljskim svjetovima i – prije svega – šta sve to znači. Noćno nebo nad mojim zavičajem u Jablanici bilo je posebno očaravajuće ljeti, kada su duge šetnje, večernje ljenčarenje i ljetni raspusti pojačavali našu mladalačku nevinost.

Počeo sam čitati o nauci, kompjuterima, astronomiji i naučnoj fantastici pretplativši se na nekoliko dostupnih časopisa u bivšoj Jugoslaviji, među kojima je prije svega „Galaksija“. Iz njih sam naučio o crnim rupama, antimateriji i – kasnije – programiranju u Basic-u (10 PRINT “Hello”; 20 GOTO 10). Učitavanje igara na ZX Spectrumu je uvijek bilo kao klackalica. Nismo znali kada će se pojaviti strašna “R Tape Loading Error” poruka koja je označavala grešku prilikom učitavanja sa kasete (čitali smo tu poruku fonetski kao da je napisano na bosanskom). Moj brat je naučio programiranje na "mašinskom" jeziku. Na Spectrumu je to značilo unos koda pomoću POKE naredbe. Konačno smo mogli imati neograničene živote i kompletirati Manic Miner. Bili smo u matrici, prije nego je postojao Matrix.
 
Ali velika pitanja i fascinacija univerzumom ostali su u srži moje potrage, sve dok nisam naišao na naučnofantastični roman Karla Sagana koji mi je promijenio život. Sagan je bio poznat po svojoj TV seriji „Kosmos“, a sjećam se nejasno da sam gledao neke epizode na jugoslovenskoj televiziji. Knjiga o kojoj je riječ, koju sam čitao tokom ljeta (ne mogu se sjetiti godine, ali tada sam vjerovatno imao 15-16 godina), pogodila je sve moguće žice u mom krhkom adolescentskom biću. O svim velikim pitanjima filozofije, religije, nauke i naučne fantastike na stranicama romana raspravljalo je mnoštvo filozofa, vjerskih vođa i naučnika. Kao da je Sagan želio iznijeti sve argumente za i protiv svega čega se možete sjetiti – Boga, vječnosti svemira, nauke kao odgovora, praznovjerja, vanzemaljskog inteligentnog života – i zatim vam dozvoliti vam da istražite sve te različite uglove i perspektive.
 
Protagonistica romana, Ellie Arroway, je bila naučnica pri SETI programu koji je pratio signale iz svemira, tragajući za inteligentnim životom i porukama. Na tragu David Humea, Ellie je bila primjer pozitivističke naučnice koja je vjerovala samo u ono što je vidljivo, opipljivo i što se može izmjeriti. Nakon što je doživjela iskustvo intergalaktičkog putovanja koje nije zabilježila niti jedna kamera na njenom svemirskom brodu, počela je preispitivati osnovne postulate svoga pristupa nauci i životu. Kako pričati o onome što si doživjela i što zasigurno znaš da je istina, ali ne možeš nikome dokazati ili pokazati? Mladi Wittgenstein bi rekao da se o tome ne treba ni pričati. Stariji Wittgenstein se ne bi baš složio. Islamska tradicija bi rekla da je moguće ali su samo imena ista.
 
Godinama kasnije snimljen je dobar film, zasnovan na romanu, sa Jodie Foster i Matthew McConnaughyjem. To je, naravno, bilo blijedo u poređenju sa knjigom, kao što filmovi gotovo neizbježno i budu.
 
Da, knjiga se zove “Kontakt”. Kako je knjiga nastavila graditi krešendo do svog nezaboravnog finala, cijelo moje biće je počelo drhtati. A onda je došlo sljedeće:
 
„Svemir je namjerno stvoren, rekao je krug. U kojoj god galaksiji se slučajno nađete, uzmite obim kruga, podijelite ga sa njegovim prečnikom, izmjerite precizno i otkrijte čudo - još jedan krug, povučen kilometrima nakon decimalnog zareza. Dalje se nalaze bogatije poruke. Nije važno kako izgledate, od čega ste napravljeni ili odakle dolazite. Sve dok živite u ovom univerzumu i imate skroman talenat za matematiku, prije ili kasnije ćete ga pronaći. Već je ovdje. Unutar svega je. Ne morate napustiti svoju planetu da biste je pronašli. U tkivu prostora i u prirodi materije, kao i na velikom umjetničkom djelu, nalazi se, sitno napisan, umjetnikov potpis. Stojeći nad ljudima, bogovima i demonima, podvodeći čuvare i graditelje tunela, postoji inteligencija koja prethodi svemiru. Krug se zatvorio. Našla je ono što je tražila.”
 
Jeza i drhtaj. Svaki. Božiji. Put.
 
“U tkivu prostora i u prirodi materije, kao i na velikom umjetničkom djelu, nalazi se, sitno napisan, umjetnikov potpis.”
 
Našao sam svoje odgovore baš kao i Ellie, naučnica i glavni protagonist. Od toga je bio samo jedan korak do čitanja ajeta u Kur'anu o stvaranju nebesa i Zemlje, Božijem pažljivom čuvanju kosmosa i "zori kada diše". Nije bilo kontradikcije između mlađahnog, naučno nastrojenog, i zrelog, duhovno i religiozno usmjerenog – oboje sam ja. U mom umu nikada nije postojala kontradikcija između ljepote svemira i ljepote njegovog Stvoritelja.
 
Kako su nam u zadnjih godinu dana počele stizati predivne fotografije svemira sa Webb teleskopa, neki su citirali kur'anske ajete diveći se slikama kosmosa. Meni to nije bilo potrebno. Bog ionako već govoraše.