​RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020
 
“REPUBLIKA, AKO JE USPIJETE OČUVATI“
 
Postoji poznata anegdota iz ranog razdoblja američke historije. Godina je 1787., jedanaest godina nakon što je Amerika proglasila nezavisnost. Jedna žena upita čuvenog Benjamina Franklina, na izlasku iz sale u kojoj je održan ustavni kongres koji je vodio raspravu o budućem američkom ustavu, „Šta ste nam dali, republiku ili monarhiju?“ Franklin odgovori, „Republiku, ako je uspijete očuvati“. 

Američka republika je prošla kroz više izazova i iskušenja, od kojih je najveći bio Građanski rat (1861-1865) koji je skoro uništio ovu tada još relativno mladu zemlju. Mnogi su nakon toga vjerovali da će najveći izazovi biti vanjske prirode, nacistička Njemačka ili komunistički Sovjetski Savez, pa možda trenutno i Kina. No, historija uči da ukoliko ne budu osvojene i poražene izvana – a to se u slučaju SAD-a teško može očekivati – velike države se obično uruše iznutra. Stoga je predsjednički mandat Donald J. Trumpa možda i najveći izazov za ustavni poredak SAD-a. Političari i analitičari su često skloni pretjerivanju pa skoro svake izbore zovu sudbonosnima. Ovi izbori, prema svim pokazateljima, to vjerovatno i jesu. Njihov rezultat će u velikoj mjeri dati odgovor na Franklinov komentar o očuvanju republike. 
 
U narednih nekoliko sedmica, pokušat ću dočarati predizbornu atmosferu i situaciju u kojoj se trenutno nalazi najjača zemlja današnjice, sa posebnim osvrtom na političku i ekonomsku situaciju, obrazovanje, ulogu vjere, položaj američkih muslimana, kao i američku spoljnu politiku. Cilj nije ponavljati ono što je već dostupno u vijestima kojima inače dominiraju Amerika i Trump, nego ponuditi analizu zasnovanu na dugogodišnjem izučavanju i praćenju trendova unutar američkog društva. Tekstove ću popratiti doživljajima i anegdotama koje će čitaocima približiti američku svakodnevnicu. Ovaj prvi tekst će ponuditi kontekst, odnosno postaviti osnove za razumijevanje američke političke filozofije i kulture.
 
O Americi se često govori kao o paradigmatičnoj demokratskoj državi. Treba se podsjetiti, međutim, da je demokratija bila skoro nepostojeća kategorija u vrijeme stvaranja SAD-a. Američki mislioci i državnici su vodili debate o tome koji je najbolji oblik vlasti tokom najmanje par desetljeća prije donošenja američkog ustava. James Madison, koji je i glavni autor američkog ustava, izučavao je razna ustavna uređenja koja su postojala tokom historije i došao do zaključka da demokratija po atenskom principu ne bi bila moguća u jednoj velikoj državi kao što je Amerika, a ona je tada bila teritorijalno puno manja nego sada. Na kraju je predložio da Amerika bude uređena kao republika, odnosno reprezentativna demokratija, i kao federacija. Ralph Ketchum, autor najvažnije Madisonove biografije (kod kojeg sam slušao predmet Osnove američke političke misli na doktorskom studiju na Syracuse University), tvrdi da kada se govori o „namjerama osnivača američke države“ tu se prevashodno misli na Madisona. Druga, suprotstavljena, strana je zagovarala konfederativno uređenje sa jako slabom centralnom vlasti i visokom ovlasti konstitutivnih država. Ova neslaganja su nastavljena čak i nakon uspostavljanja SAD kao države, da bi 1861. kulminirala Građanskim ratom. 
 
Iako su snage koje su podržavale Uniju, odnosno postojeći ustav, odnijele pobjedu, odjeci Američkog građanskog rata su ostali i do danas. Građanima Bosne i Hercegovine bi ovi odjeci trebali biti poznati. Pitanje zastave je jedan takav kamen spoticanja. Da li su zastave koje su korištene tokom Građanskog rata separatističke? Da li je zastava Konfederacije rasistički simbol, obzirom da se Konfederacija borila za opstanak robovlasništva? Da li je priroda Građanskog rata bila borba za veća prava država / federalnih jedinica ili se radilo o borbi za ukidanje robovlasničkog sistema? Pew centar za istraživanje je proveo anketu 2011. u kojoj se 48 posto Amerikanaca izjasnilo da je Građanski rat vođen zbog prava država, dok je 38 posto vjerovalo da je glavni razlog bila borba protiv robovlasništva. Iako je naziv Američki građanski rat naširoko prihvaćen, u nekim državama američkog Juga se još uvijek govori o Ratu sjevernjačke agresije (the War of Northern Aggression). 
 
Obrazovni sistem je pod kontrolom saveznih država, iako postoje određeni regulativi od strane centralne vlade u Washingtonu. Tako su, na primjer, udžbenici u Texasu različiti od udžbenika u New Yorku. Učenici iz različitih američkih država nerijetko uče različite verzije američke historije. Obrazovanje se uglavnom finansira iz lokalnih izvora, što stvara ogromne nejednakosti. U bogatijim krajevima, gdje je dohodak od poreznih obveznika viši, obrazovanje dobiva i više novca. Tako se razlike između bogatijih i siromašnijih dijelova Amerike samo produbljuju. Policija je također pod kontrolom saveznih država. Ova podjela ingerencija između centralne vlade i vlada saveznih država omogućava veću efikasnost u teritorijalno velikoj državi kakva je SAD, ali često stvara sukob između raznih nivoa vlasti. Očigledan primjer se desio tokom nedavnih demonstracija u Washingtonu. Predsjednik Trump je mobilizirao pet hiljada pripadnika Nacionalne Garde iako je distriktna policija Washingtona imala situaciju pod kontrolom. Washington, kao glavni grad SAD-a, nema status savezne države pa prema tome nema ni guvernera. Iako je policija pod komandom ureda gradonačelnika, postoji više nivoa sigurnosnih snaga zbog prisustva državnih institucija. 
 
Još 1970-ih, Arthur Schlesinger Jr. je primijetio fenomen „imperijalne predsjedničke funkcije“ (imperial presidency) o kojem je napisao i istoimenu knjigu. Njegov glavni argument je da je funkcija predsjednika SAD-a izašla iz okvira koje su joj predviđene ustavom. Drugim riječima, predsjednici su tokom vremena povećavali opseg predsjedničke funkcije i time narušili delikatnu ravnotežu između tri grane vlade koju je uspostavio američki ustav. To se naročito može vidjeti u spoljnoj politici gdje su predsjednici često donosili unilateralne odluke, pogotovo u vojnim operacijama. Iako američki ustav precizira da samo Kongres ima pravo da objavi rat, predsjednici su često davali ovlaštenje vojsci da intervenira u konfliktima širom svijeta bez prethodnog odobrenja Kongresa. Oni su to pravdali činjenicom da ustav imenuje predsjednika za vrhovnog komandanta američke vojske. 
 
Ova tenzija između Kongresa i predsjednika se nastavlja i do danas. Još jedan izvor predsjedničke moći su izvršna naređenja po kojima predsjednik može kreirati politiku bez upliva Kongresa. Ova naređenja često završe pred sudovima koji ponekad proglase takva naređenja nevažećim. Baš kao i kod imperijalne funkcije, broj ovih naređenja se povećao kroz historiju. U prvih skoro osamdeset godina, zaključno sa Abraham Lincolnom, predsjednici su izdali manje od dvije stotine ovakvih naređenja, ili u prosjeku manje od tri godišnje. Franklin Roosevelt je izdao preko 3700 naređenja tokom 12-godišnjeg predsjedničkog mandata, odnosno u prosjeku preko 300 godišnje! Naravno, on je predsjedavao tokom oporavka od Velike depresije, kao i tokom Drugog svjetskog rata. George W. Bush je izdao 291, Barack Obama 276, a Donald Trump je do sada izdao 181 takvo naređenje. Trump je izabran u ovako ojačanu funkciju predsjednika. Sistem kontrola i ravnoteža (checks and balances) je dobrano narušen još prije njegovog dolaska na vlast. Pitanje je da li sistem može izdržati još jedan Trumpov mandat.
 
U septembru 2017. godine, u jednom od paviljona Nacionalnog Arboretuma nadomak Washingtona, bio sam na ceremoniji zakletve na kojoj sam primio američko državljanstvo. Posebna ceremonija je bila upriličena prigodom obilježavanja Sedmice američkog ustava, koji je bio potpisan te daleke 1787., dakle 230 godina prije nego sam postao državljaninom SAD-a. Do mene je sjedio jedan Afganistanac sa kojim je bio njegov prijatelj, Amerikanac. Prišao sam da se upoznamo, i nakon što sam mu rekao moje ime, on se predstavi sa, „David Rohde.“ „Taj David Rohde?“ „Da,“ odgovori. Moj sugovornik je bio čuveni David Rohde, koji je napisao knjigu „Endgame“ o genocidu u Srebrenici, prvi strani novinar koji je razotkrio stravične zločine genocida u Srebrenici i još stravičnije načine prikrivanja istih, za što je dobio Pulitzerovu nagradu. Nekoliko godina kasnije je bio u Afganistanu gdje su ga Talibani uhapsili, zajedno sa njegovim vodičem i vozačem – upravo s tim Afganistancem koji je taj dan dobivao američko državljanstvo. Nakon što je proveo sedam mjeseci u zatočeništvu, David i njegov prijatelj su uspjeli pobjeći iz zatvora i konačno se vratiti u Ameriku. (Kada su ga uhapsili, David je rekao Talibanima da je izvještavao iz Bosne i da je pisao pozitivne stvari o muslimanima. Jedan od Talibana se okrenuo drugome i rekao, „Ovaj vrijedi puno para!“)
 
Naš razgovor se ubrzo okrenuo ka političkoj situaciji u Americi i Trumpovom mandatu. David me upitao šta mislim o svemu tome. Odgovorio sam, pomalo naivno za jednog politologa, „Mislim da su naše institucije jače od jednoga čovjeka.“ Tri godine kasnije, nakon Trumpovog sistematskog podrivanja mnogih ustavnih institucija i demokratskih normi, u to više nisam siguran. Američka republika je u krizi.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020 (2)
 
(PRED)IZBORNI RITUALI I HAOTIČNOST DEMOKRATIJE
 
Godina je 1800-ta. Predsjednički izbori između Thomas Jeffersona i John Adamsa su dali rezultat koji je pokazao da su se tvorci američkog ustava malo previdjeli po pitanju uloge elektora, odnosno onih koji imaju pravo dati glas u ime izbornog koledža (electoral college). Pošto ustav nije predvidio razliku između predsjednika i potpredsjednika prilikom glasanja, Jefferson i njegov potpredsjednik, Aaron Burr, su završili sa po 73 dobijena glasa, dok je Adams dobio 65 glasova u izbornom koledžu. U slučaju neriješenog rezultata, ustav je nalagao da će Predstavnički Dom američkog Kongresa imati odlučujuću ulogu. Nakon 35 (!) krugova glasanja tokom pet dana vijećanja, konačno je Jefferson odnio prevagu i pobijedio u 36. krugu glasanja u Kongresu. Alexander Hamilton je odigrao odlučujuću ulogu, ubijedivši članove svoje stranke Federalista da podrže Jeffersona. Tako je Jefferson, inače pisac Deklaracije nezavisnosti iz 1776., postao treći američki predsjednik. Zbog ovoga je naknadno usvojen poduži 12. Amandman na američki ustav koji precizira izbore za predsjednika i otklanja nejasnoće koje su postojale u izvornoj verziji. Inače, Burr nikada nije zaboravio Hamiltonu ulogu koju je odigrao prilikom ovih izbora. Njihova netrpeljivost se nastavila sve do 1804., kada je Burr izazvao Hamiltona na dvoboj pištoljima, kako su tada dozvoljavali običaji, što je Hamilton i prihvatio. Hamiltonov hitac je promašio Burra, dok je Burr bio precizan. Hamilton je preminuo dan nakon dvoboja. Čitava epizoda podsjeća na jedan dobar vestern i pokazuje koliko je demokratija tada, kao i sada, jedan kompliciran i, često, haotičan oblik vlasti. No, kako reče Winston Churchill, „demokratija je najgori oblik vlasti, izuzev svih drugih koje su ljudi pokušavali uspostaviti s vremena na vrijeme“.
 
Šta je izborni koledž i zašto Amerika koristi ovaj naizgled nedemokratski način izbora predsjednika? Američki ustav nije nastao u vakuumu. On je rezultat političkih i društvenih dešavanja koja su prethodila njegovom usvajanju. Ta događanja su dovela do kompromisnog rješenja između zahtjeva demokratije i federalnog uređenja koje daje određena prava saveznim jedinicama. Tako je odlučeno da predsjednika ne bira narod direktno, nego elektori koji će uzeti u obzir volju naroda. Dvodomno parlamentarno uređenje (Kongres = Zastupnički Dom + Senat) je kompromis između saveznih država, gdje svaka od njih ima po dva senatora bez obzira na veličinu, i cjelokupne države, gdje Zastupnički Dom ima proporcionalnu zastupljenost po broju stanovnika. Tako je broj elektora u svakoj državi zbir dva senatora i broja kongresmena u Zastupničkom Domu. Ovo naravno daje više izbornih glasova mnogoljudnijim državama ali, proporcionalno govoreći, manje države imaju veću „težinu“. Iz ovih razloga je republika (tj., reprezentativna demokratija) precizniji naziv za američku državu nego demokratija. Republika zasnovana na ustavu je jedan vid demokratije ali ona nije i puka vladavina naroda. Jer, kada bi narod imao punu vlast onda bi većina mogla određivati sve. U takvom uređenju bi manjine (nacionalne, etničke, vjerske) bile zakinuta za mnoga prava. Moderna demokratija jeste reprezentativna demokratija upravo zbog toga što garantira prava uprkos volji većine.
 
Izbor za američkog predsjednika se odvija u četiri koraka. Prvi korak su lokalni izbori gdje građani glasaju za unutarstranačkog kandidata. Drugi korak su nacionalne konvencije gdje glavne partije nominiraju svog kandidata za predsjednika, a na osnovu lokalnih izbora. Zatim slijedi treći korak, nacionalni predsjednički izbori. U posljednjem koraku, elektori daju glasove za predsjednika, na osnovu predsjedničkih izbora. Kao što se vidi, predsjednički izbori su samo jedan od četiri koraka, iako su najviše u središtu pažnje. Prilikom svih drugih izbora, kandidati se biraju po jednostavnom većinskom principu. Kandidat koji osvoji najviše glasova pobjeđuje. Ovakav sistem daje nekoliko zanimljivih rezultata. Kombinacija većinskog sistema glasanja na lokalnim izborima, federalnog sistema, i izbornog koledža vodi ka stvaranju dvije dominantne političke partije, što i jeste slučaj u SAD. Drugi rezultat je to da je moguće da predsjednički kandidat osvoji većinu glasova na nivou SAD-a, ali da ne pobijedi. Ovo se desilo pet puta, tri puta u 19. stoljeću i dva puta u zadnjih 20 godina, na izborima 2000. kada je Bush pobijedio Gore-a, i 2016. kada je Trump porazio Hillary Clinton. Treći ishod je politička polarizacija zbog dvostranačkog sistema. Ta polarizacija – koja može biti politička, ideološka, pa i na bazi rase i etniciteta – je sve više izražena u zadnje vrijeme. I na kraju, zbog izbornog koledža, savezne države koje su tzv., „swing states“, odnosno države koje kao ljuljačke jednom glasaju za kandidata jedne stranke a naredni put za onu iz druge, dobivaju na važnosti. Naime, najveći broj saveznih država je historijski već opredijeljen za jednu ili drugu partiju. Manji broj država je na granici i one postaju poprišta političkih kampanja.
 
Naravno, u Americi postoji više političkih partija ali samo dvije imaju značaj na nivou izbora. Izborni koledž se sastoji od 538 glasova: 435 na osnovu Predstavničkog Doma, 100 na osnovu Senata, i 3 glasa koje ima District of Columbia, gdje se nalazi glavni grad. DC nije savezna država pa time nema predstavnike u Kongresu ali je na osnovu 23. Amandmana koji je donesen 1961. dobio pravo na proporcionalnu reprezentaciju u izbornom koledžu, što trenutno iznosi tri glasa. Znači, kako bi kandidat postao predsjednik mora dobiti 270 glasova u izbornom koledžu ako se radi o izborima između dva kandidata, što je ove godine i slučaj.
 
Svaki sistem ima svoje rituale, a ritual demokratskih izbora su predizborne kampanje. One sada nisu strane ni čitateljima na balkanskim prostorima ali je u Americi to dovedeno do jako visokog nivoa. Od početka 2019. pa do jula 2020. Trumpova kampanja je sakupila milijardu i sto miliona dolara, od kojih su potrošili oko 800 miliona! Bidenova kampanja je uspjela sakupiti 364 miliona dolara samo u avgustu ove godine. Ti se novci troše, između ostalog, na bjesomučne medijske kampanje koje ne samo da podržavaju poželjnog kandidata nego i vrlo često negativno govore o protivniku. Većina ovih sredstava se troši u navedenim „swing states“ – Michigan, Pennsylvania, Florida, Ohio, Wisconsin, Georgia – gdje je politička klima došla do usijanja. Time dolazi do još veće polarizacije u ovim državama. Biden, npr., nema računicu da troši novac u DC-u gdje je Hillary Clinton osvojila 92 posto glasova. 
 
Zbog pandemije korona virusa veliki politički skupovi se skoro pa i ne održavaju tako da se kampanja većinom vodi na televiziji i preko interneta putem društvenih medija. Za televizijske kampanje se veže jedan zanimljiv detalj. Prva kampanja koja je imala visoku zastupljenost na televiziji je bila 1960. između Kennedyja i Nixona. Kennedy je bio fotogeničan, mlađi, a može se reći i zgodniji od Nixona. Preko 70 posto gledatelja je držalo da je Kennedy odnio pobjedu u debatama. No, oni koji su slušali debatu na radiju su dali prednost Nixonu. Od tada se puno pažnje posvećuje scenskom nastupu i izgledu. Široko korištenje interneta otvara vrata za još veće manipulacije kao što je bila ona od prije četiri godine kada je Rusija manipulirala reklamama i lažnima vijestima, posebno na Facebooku. Američki Senat je objavio izdašan izvještaj u dva toma, na nekih 150 stranica, o ruskom uplitanju u izbore iz 2016. Iako je izvještaj uveliko redigiran, glavni nalazi su pristupni i laki za razumijevanje. Izvještaj potvrđuje veliku upletenost Rusije i njenih igrača u manipulaciju nad američkim stanovništvom tokom izborne kampanje. Ako je jedna moćna Amerika bila žrtvom ovakvih manipulacija može se samo zamisliti koliko štete Rusija i slične zemlje mogu nanijeti drugim demokratskim državama.
 
U ovoj predizbornoj kampanji posebno se ističe problem rase i etniciteta. Sada više nije tajna da je Trump bazirao svoju kampanju na „bijelom nacionalizmu“, odnosno priči o ugroženosti bijelaca, tj., ljudi evropskog porjekla. Naravno, on ne koristi taj rječnik nego navodi da su „pravi“ Amerikanci ugroženi ili da „prava“ Amerika nestaje. Pod „pravom“ naravno misli na kulturu bijelaca. MAGA moto Trumpove kampanje (Učini Ameriku ponovo velikom) se često čita kao poziv da se Amerika ponovo načini bijelom. Problem rasnih odnosa je Ahilova peta Amerike, a robovlasništvo njen istočni grijeh. Afroamerikanci su postali građanima SAD-a tek nakon Građanskog rata, znači nekih 80 godina nakon usvajanja američkog ustava. Tek su nakon Zakona o građanskim pravima 1964. i Zakona o pravu glasa 1965. afroamerikanci dobili potpunu zakonsku jednakost po ovim pitanjima. Međutim, diskriminacija i dalje postoji kao što se može vidjeti u primjerima policijskog nasilja prema afroamerikancima i drugim ljudima tamnije boje kože. Najnovija Trumpova inicijativa o pisanju nastavnog plana po kojem će američka historija biti prikazana sa „patriotskog gledišta“ je samo još jedan u nizu pokušaja da se dokine progres koji je Amerika načinila po pitanju priznavanja prava manjina. Historijski, bijelci su sačinjavali preko 80 posto stanovništva u Americi. Na zadnjem popisu stanovništva iz 2010. taj broj je pao na oko 72 posto ako se u taj broj uzmu i bijeli stanovnici hispano porjekla. Ta cifra je tek oko 60 posto ako se izuzme ova zadnja populacija. Između 2000. i 2018., u 109 okruga u 22 savezne države bijelci su izgubili status većinskog stanovništva. Prema nekim procjenama, bijelci će sačinjavati ispod 50 posto stanovništva već nakon 2050. Stoga ne čudi što ovo postaje izvor mobilizacije. Da li su ovo posljednji trzaji bijelog nacionalizma ili nagovještaj veće promjene u američkoj politici ostaje da se vidi. Rezultati ovih izbora će uveliko odrediti u kojem smjeru će se američka politika kretati u narednim godinama i desetljećima.
 
Mnogi vjeruju da ovi izbori neće biti odlučeni netom nakon što glasačka mjesta budu zatvorena, kao što je to obično bivao slučaj. Trump već stvara klimu nepovjerenja prema izbornim rezultatima. S druge strane, Hillary Clinton je izjavila da Biden ne smije priznati poraz. Biden je već angažirao tim od preko 600 advokata koji su spremni da ospore rezultate ili se bore za Bidena ukoliko prvi rezultati budu negativni po njega. Ovo otvara vrata neizvjesnosti i potencijalnoj ustavnoj krizi. Tokom izbora 2000., došlo je do ponovnog prebrojavanja glasova na Floridi. Slučaj je došao i do Vrhovnog Suda koji je naložio da se prekine sa prebrojavanjem glasova. Gore je prihvatio ovu presudu i tako je prvobitni rezultat ostao. George W. Bush je od skoro 6 miliona glasova imao većinu od samo 537, ali dovoljno da pobijedi na Floridi i postane predsjednik. No, šta bi se desilo da Gore nije prihvatio tu presudu? Koja bi instanca odlučivala nakon toga? Da li je moglo doći do nemira? Niko nema odgovor na ta pitanja. Ako Trump i Biden odluče da ne prihvate odluke izbora, pa recimo ni Vrhovnog Suda ako se isti uplete u izbore, šta se može desiti? Uzimajući u obzir zaoštrenu atmosferu unutar Amerike, loše međurasne i međuetničke odnose, kao i visok stepen naoružanosti Amerikanaca (npr., od početka korona pandemije sve su prodavnice oružja skoro opustošene), nije nemoguće da dođe do većih nemira. Naravno, nadamo se da se to neće desiti. Ali ono što je izgledalo nemoguće prije samo četiri godine postaje mogućnost danas. U svakom slučaju, svi se spremaju za potencijalno haotično duga dva mjeseca između novembra i januara.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020 (3)
 
POROZNI ZID RAZDVAJANJA IZMEĐU RELIGIJE I POLITIKE
 
Nad tijelom preminule sutkinje američkog Vrhovnog suda, Ruth Bader Ginsburg, začula se melodija hebrejskih psalmi, uz tradicionalnu jevrejsku molitvu za preminule. Njen lijes, izložen u zgradi Vrhovnog suda, svjedoči prvoj žena i prvoj jevrejki kojoj je data ta počast. Nikome se nije činilo da je molitva neprimjerena ovome sekularnom zdanju, kojeg krase reljefi najvećih zakonodavaca u historiji čovječanstva. Jedan od tih reljefa pripada i poslaniku islama, Muhammedu a.s. – uz reljefe Mojsija, Solomona, Konfučija i Hamurabija, između ostalih. Na internet stranici Vrhovnog suda kaže se da ovaj reljef nema sličnost stvarnom izgledu Poslanika i priznaje da muslimani općenito ne prihvataju takvo slikovno prikazivanje, ali da je to učinjeno iz poštovanja prema njemu kao jednom od najvećih zakonodavaca. 
 
Odmah nakon smrti sutkinje Ginsburg počela je javna debata o nominaciji njene moguće nasljednice. Trump je nominirao Amy Coney Barrett, pravnicu, sutkinju i bivšu profesoricu prava na čuvenom katoličkom univerzitetu Notre Dame koja je objavila više stručnih radova na temu tumačenja ustava. Majka sedmero djece (petero rođenih i dvoje usvojenih), Barrett pripada „originalističkoj“ školi mišljenja koja zagovara da se američki ustav ima tumačiti u skladu sa namjerama i kontekstom njegovih pisaca. Ovaj pristup je suprostavljen školi koja zagovara da je ustav živi dokument kojeg treba uvijek nanovo tumačiti u skladu sa novonastalim okolnostima. Ovakva razlika u pristupima tumačenju je zasigurno poznata svima koji su izučavali historiju tumačenja prava, pa i religije, posebice unutar tri abrahamske vjere. Mnogi su, u debati o prikladnosti izbora Barrett za sutkinju Vrhovnog suda, istakli i njenu vjersku pripadnost. Naime, ona je katolkinja koja istovremeno pripada i maloj karizmatičnoj krščanskoj grupi. Zbog njenih vjerskih uvjerenja i konzervativne orijentacije, mnogi – pogotovo liberali – smatraju da bi ona mogla biti prevaga i vrlo decidno utjecati na skretanje Vrhovnog suda u konzervativnom smjeru. Takva javna rasprava o privatnim vjerskim ubjeđenjima se smatra sasvim normalnom. Amerika, za razliku od mnogih evropskih zemalja, ima puno otvoreniji i, može se reći, zdraviji pristup prema ulozi religije u javnom životu. Kako je došlo do toga i šta to znači za trenutne izbore u Americi?
 
Američki sekularizam
 
Sekularizam, koji se obično definira kao razdvajanje vjere od politike, ima više svojih oblika. Američki politolog turskog porjekla, Ahmet Kuru, navodi da postoje dvije vrste državnog sekularizma: pasivni i asertivni. Pasivni sekularizam razdvaja vjeru od politike ali dozvoljava jako veliku slobodu vjerskom djelovanju i ne miješa se u vjerske poslove. Najznačajniji primjeri su u engleski-govornom svijetu i pravu: Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Još je i prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, pisao u svojoj knjizi „Islam između istoka i zapada“ da je engleski način uređenja države i religije, kao i vjerski duh koji u njemu prebiva, dosta blizak islamskom učenju. Asertivni sekularizam ne samo da razdvaja vjeru od politike nego se i aktivno upliće u vjerske poslove i slobode koje zatim često ograničava i sužava. Primjeri su Francuska i Turska, ali se tu može dodati i najveći broj evropskih zemalja. 
 
Thomas Jefferson, pisac Deklaracije Nezavisnosti i treći američki predsjednik, je tvorac fraze „zid razdvajanja“ između države i religije. U svom komentaru na čuveni prvi amandman Ustava koji nalaže da „Kongres neće donositi nikakav zakon po pitanju uspostavljanja (državne) religije, niti ograničavati slobodno ispovjedanje iste“, napisao je da je amandman „izgradio zid razdvajanja između Crkve i Države“ (velika slova u originalu). Dosljedan idejama John Locke-a, dodao je da država nema prava zakidati prirodno pravo svih ljudi, što uključuje i slobodu ispovjedanja vjere. Jefferson je i glavni autor Statuta Virdžinije o vjerskim slobodama, koji je usvojen 1786. dok je bio na službi kao američki ambasador u Parizu. Njegove zasluge za očuvanje prava vjerskih zajednica su ogromne, i uveliko zasnovane na svestranosti njegovog genija. John F. Kennedy je jednom prigodom ugostio veći broj nobelovaca na večeri u Bijeloj Kući. Tokom svoje dobrodošlice, izjavio je čuvenu rečenicu da je „ovo možda i najveći skup genijalnih umova koje je ova soba ikada vidjela, sa mogućom iznimkom kada je Thomas Jefferson ovdje večeravao potpuno sam.“
 
Francuski diplomata i historičar, Alexis de Tocqueville (koji je, usput, igrao negativnu ulogu u francuskoj kolonizaciji Alžira i držao rasističke stavove prema Arapima i muslimanima), je u svojoj maestralnoj knjizi, „Demokracija u Americi“ (1835) ovjekovječio rano američko društvo i opisao ulogu vjere. Prema njemu, duboko prisustvo religije u Americi je jedan od razloga vitalnosti njenih političkih institucija. Tocqueville je zabilježio kako Amerikanci nedjeljom prekidaju svaki posao, idu u crkvu, posvećuju se čitanju Biblije, i općenito ne vide nikakvu kontradiktornost između vjerskih opredjeljenja i demokratije. Prema Tocquevillu, religija jeste politička institucija ali u Americi ona ima demokratski i republikanski karakter. Stoga je religija ujedno bila i jedan od najbitnijih garantora demokratske prirode američkih političkih institucija. Ovo je zato što Amerikanci povezuju religiju sa slobodom. Više religije znači više slobode, i obratno. Prilikom posjete jednoj poljskoj katoličkoj crkvi, Tocqueville je zapisao kako je svećenik molio Boga da „nam podari da uvijek budemo najreligioznija i najslobodnija zemlja na svijetu.“ Nema lažne dihotomije ili oprečnosti; oboje je moguće istrovremeno.
 
Međutim, ovaj zid razdvajanja o kome pišemo nikada nije bio potpuno nepremostiv. Zato sam ga nazvao poroznim. Mnogi zakoni, kao i odluke Vrhovnog suda, su to potvrdile. Ova američka tradicija razdvajanja vjere od politike u svojoj osnovi znači da će država ostati neutralna po pitanju religija (ne davati prednost niti jednoj od njih), a i da će vjernici i vjerske institucije imati puno učešće u javnom životu. Drugim riječima, u Americi vjera nikada nije bila privatna stvar. Američki sociolog Robert Bellah (u.2013) je nazvao ovaj fenomen „civilna/građanska religija“. Amerikanci pričaju o svojoj državi rječnikom vjernika, dok kršćanstvo zauzima bitno mjesto u tom poretku. Stoga nije čudno da Amerikanci pristupaju promoviranju demokratije sa misionarskim žarom. Naravno, Amerika je kroz historiju imala ogromnu kršćansku većinu pa je stoga i kršćanstvo – u svim svojim oblicima, a njih u Americi ima napretek – istaknutije od drugih vjera. 
 
Moj susret sa religijom u Americi
 
Uvijek sam bio fasciniran Amerikom, njenom kulturom i tradicijom. Iako ogromna zemlja od skoro 350 miliona ljudi, ipak postoji nešto vrlo jako što uvezuje ovu šaroliku tapiseriju koju nazivamo Amerika. Sletjevši na aerodrom u Detroitu po prvi put, imao sam nekoliko sati do nastavka leta za Syracuse gdje sam započinjao doktorski studij iz političkih nauka. Kao revnosan musliman, otišao sam da se abdestim i zatim klanjao namaz u kutku jednog gate-a koji je bio prazan. Masa ljudi je prolazila nedaleko od mene. Završio sam sa obredom i osvrnuo se. Niko nije gledao, nikoga nije bilo briga. Svako je išao svojim poslom. Sjetio sam se kako mi je mama pričala da bi rahmetli djed ponekad klanjao jaciju tokom treće smjene, i da bi mu njegov sa-radnik udarao na vrata sobe u kojoj bi se zaključao tokom namaza i psovao Boga i religiju. Toliko o „mogao je ići u džamiju ili crkvu ko je htio“. Ovaj asertivni sekularistički refleks i dan-danas živi kod mnogih na području bivše Jugoslavije i širom Evrope.
 
Na univerzitetu Syracuse sam bio prijatno iznenađen da su studenti muslimani ne samo imali zasebnu sobu za obavljanje namaza (molitve), nego je i obližnji WC bio preuređen tako da su bile postavljene klupe za uzimanje abdesta. Kada sam profesoru kojem sam bio asistent na predmetu „Uvod u američku politiku“ spomenuo da bih želio provesti Bajram sa svojom porodicom koja je tada bila u Maleziji ali da će to značiti da neću biti tu za vrijeme završnih ispita, on je rekao da ne brinem i da on „želi da provedem vjerski praznik u krugu familije“. Poslao mi je ispite na ocjenjivanje brzom poštom u Maleziju i rekao da mu ocjene pošaljem emailom. U jednoj od studentskih menzi na univerzitetu je bila ponuđena i halal hrana. To je bilo 2000. Sada sve studentske menze na istom univerzitetu imaju ponudu halal hrane. Kada je katolički svećenik prodavao zgradu crkve u istome gradu i kada su mu muslimani prišli sa namjerom da je otkupe i preurede u džamiju, svećenik je to objeručke prihvatio jer mu je „draže da ova zgrada ostane bogomolja nego da postane svjetovni objekat.“ Ovakvih primjera ima jako puno. 
 
Kasnije, dok sam bio profesor na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, imao sam čast da predvodim džuma namaz sa malom grupom studenata muslimana. Za to smo imali zasebnu prostoriju. Zanimljiva priča iz tog doba je kada sam predvodio malu grupu mojih studenata tokom posjete Turskoj. Obišli smo i Tursku mornaričku akademiju u Tuzli, nadomak Istanbula. Pitao sam jednog turskog oficira gdje studenti i oficiri obavljaju namaz. On mi je rekao da to nije moguće na akademiji, ali da oni koji to žele mogu se moliti „u sebi“. Ja sam mu rekao da muslimani na istoimenoj američkoj instituciji imaju prostoriju za obavljanje molitve. Ironija je zaparala zrak. Naravno, sada je situacija u Turskoj nešto drugačija. 
 
Istovremeno, ne treba zaboraviti islamofobiju koja je stvarna u Americi i koja je dobila krila nakon terorističkih napada 11. septembra. Muslimani su bili izloženi sekuritizaciji, krivičnim progonima, i veliki broj nevinih muslimana je završio u zatvoru pod plaštom borbe protiv terorizma. O tome u jednom od sljedećih nastavaka feljtona. To je tamna strana američkog odnosa prema religiji. To se dalo primijetiti već u 19. stoljeću kada je doneseno više zakona koji su imali za cilj sputavanje katoličanstva koje je smatrano velikim protivnikom demokratije i slobode. Poslije su Jevreji, a zatim i muslimani, dobili sličnu ulogu.
 
Ovogodišnji izbori i religija
 
Rasprave o religiji su manje prisutne u javnom diskursu u ovom izbornom ciklusu. Djelimično je to zbog toga što mnogi koji pripadaju milenijskoj generaciji izražavaju manju pripadnost vjeri nego prethodne generacije. Amerika je historijski bila izuzetak po ovome pitanju – zapadna, razvijena demokratija u kojoj nije došlo do smanjenja vjerskog uvjerenja. Skoro sve zemlje Zapadne Evrope su slijedile taj smjer. Što su postojale razvijenije to je vjera postajala manje bitna i manje zastupljena u javnom (pa i privatnom) životu. Najnovija istraživanja pokazuju da se unutar milenijske generacije (rođeni između 1981-96) manjina (49%) identificira sa kršćanstvom. Po prvi puta, većina unutar jedne generacije nije kršćanska. No, to ne treba nužno značiti da su manje zainteresirani za religiju. Procenat ateista je porastao ali je i dalje vrlo nizak, oko 4 posto. Broj onih koji za sebe smatraju da vjeruju ali su vjerski neopredjeljeni se povećao za 30 miliona u zadnjih deset godina. Dakle, više se radi o krizi tradicionalnih religija nego o krizi vjerovanja. 
 
Međutim, ne treba ići daleko kako bi se osjetila sveprisutnost religijskog. Što je zanimljivo je da, za razliku od izbora 1960. kada je Kennedyjeva katolička vjera bila jedna od glavnih tema, niko skoro da i ne spominje da je Biden katolik. Možda nekim ortodoksnim katolicima smeta što on podržava pravo na abortus, ali je to unutar-katolička kritika. Konzervativnim kršćanima je bitnije da je nominirana Barrett konzervativna, nego da je protestantske orijentacije. Kako sam pisao u prošlom članku u ovoj seriji, pitanje bjelačkog nacionalizma jeste jedno od važnih pitanja na ovim izborima iako se često tako eksplicitno ne naziva. Taj bjelački nacionalizam u mnogim svojim oblicima ima i kršćansku, uglavnom protestantsku, komponentu. Krajem 1970-ih, baptistički ministar Jerry Falwell je osnovao pokret „moralne većine“ (Moral Majority). On je tvrdio da su većina Amerikanaca kršćani koji su suprotstavljeni novim vrijednostima koje su došle do izražaja 1960-ih i 70-ih. Drugim riječima, prema njemu većina Amerikanaca je protiv abortusa, homoseksualizma, komunizma, trošenja droge, popustljivosti prema kriminalcima i uopće protiv svake vrste amoralnog liberalizma.
 
Ta „moralna većina“ je podržala Regana i oba Busha, koji nisu krili svoju vjeru. Činilo se da su napravili konzervativni zaokret u Americi. Međutim, stasavanjem milenijske generacije, kao i dolaskom Obame za predsjednika, ova „većina“ je izgubila na snazi. Trump je neubjedljiv izbor za vođu konzervativnih kršćana. Njegov život je pun skandala i nekršćanskih vrijednosti i djela. Međutim, mnogi su ga podržali jer je spreman stati uz njihove ciljeve. Stoga je i nominacija sudija Vrhovnog suda koji su poznati po konzervatizmu, kršćanskoj vjeri, i odanosti ciljevima „moralne većine“ dio toga sklopa. Tu se može dodati i fanatična podrška Izraelu. Konzervativni kršćani podržavaju Izrael jer, prema njihovim proročanstvima. Isus će se vratiti nakon što dođe do potpune dominacije Jevreja nad Svetom Zemljom i nakon što jevrejski Hram bude ponovno napravljen. U toj priči Jevreji naposljetku prelaze na kršćanstvo ili bivaju uništeni ali to je manje bitno i cionistima i evangelističkim cionistima (kršćanima koji podržavaju Izrael). U ovome nema velike razlike između lidera demokratske i republikanske partije. Bjelačko stanovništvo nalazi u kršćanskoj vjeri potporu za daljnju dominaciju unutar američkog političkog sistema. Religija, bez obzira na sva istraživanja i ankete, i dalje igra centralnu ulogu u američkoj politici.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020 (4)
 
AMERIČKI MUSLIMANI IZMEĐU CENTRA I MARGINE
 
Dok sam predavao političke nauke na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, često sam tokom pauza između časova šetao tim, za američke prilike, starim gradom. Strateški pozicioniran u Chesapeake zalivu, ovaj gradić je historijski bio luka, pa stoga ne čudi što je izabran za mjesto na kojem je sagrađena jedna od najprestižnijih američkih institucija, spomenuta Akademija, na kojoj su studirali neki od najpoznatijih američkih mornaričkih oficira i političara, uključujući tu i pokojnog senatora John McCaina, čiji je sin također pohađao tu instituciju i bio moj student. Malo je poznato da je Annapolis bio glavni grad Amerike manje od godinu dana, od novembra 1783. do juna 1784. Čuveni Pariški sporazum kojim je završena američka revolucija je usvojen u zgradi parlamenta koji je danas sjedište vlade države Maryland. U samom centru Annapolisa, pored pristaništa gdje se nekada nalazila luka, nalazi se mali spomenik-memorijal u čast Alexa Heyleya i Kunta Kintea. 
 
Stariji čitatelji će se sjetiti TV serije iz kasnih 1970-ih, „Korijeni“, koja opisuje višegeneracijsku borbu afroamerikanaca za slobodu od robovlasništva. Alex Heyley je pisac knjige na kojoj je zasnovana serija (ujedno je i autor čuvene autobiografije Malcolm X-a), a glavni protagonist na početku romana i serije je Kunta Kinte, afrikanac koji je zarobljen u ropstvo. Heyley je, ustvari, napisao roman kao jednu vrstu porodičnog rodoslovlja. Na osnovu njegovih istraživanja i raspoloživih dokumenata utvrdio je da mu je Kunta Kinte bio predak koji je dovezen u luku Annapolis, a zatim na pijacama robova prodat u ropstvo u jednu od južnih američkih država. Ono što mnogi ne znaju je da je Kunta Kinte bio musliman. Pretpostavlja se da je skoro do jedne četvrtine svih robova koji su dovedeni u Ameriku muslimanskog porjekla. O tome svjedoči veliki broj arheoloških iskopina, mezarova, usmenih predaja, kao i ostataka dijelova Kur'ana koje su neki robovi kriomice pisali iz svog sjećanja. 
 
U samome romanu, Heyley navodi da kada je Kunta Kinte rođen Alimamo (Imam) mu je proučio molitvu u oba uha (kao što i jeste običaj kod muslimana da se prouče ezan i ikamet na uši djeteta). U najpotresnijoj sceni serije, vlasnik farme na kojoj je završio Kunta Kinte ga bičuje, otkidajući mu živo meso s leđa, i govori mu da mu je od sada ime Toby. Kunta ponavlja „Kunta Kinte“ ali na kraju podliježe mučenju i prihvata ime Toby. Ipak, očigledno je da je ostao musliman jer je odbijao svinjetinu koju mu je donosio robovlasnik, a navečer bi učio molitve na arapskom. I do danas se u našim krajevima može čuti naziv Kunta Kinte za afrikance, što je svakako neprikladno i sa čim se mora prestati. 
 
Ova priča izvanredno opisuje historijski status muslimana u Americi. Oni su ujedno centralni dio američke priče i uvijek na margini. Memorijal Kunta Kinte se nalazi u jednom od najmarkantnijih američkih gradića ali vrlo mali broj ljudi je svjesno da je posvećen, između ostalog, jednom muslimanu. Drugi takav primjer je najbolji bokser svih vremena, Muhammed Ali. Počev od njegovog imena, koje je prepoznatljivo muslimansko, do njegovog javnog stava u kojem je uvijek isticao da je musliman, Muhammed Alijev angažman je uvijek bio povezan sa islamom. U mnogim anketama je proglašen za najboljeg američkog sportistu 20. stoljeća. No, i pored toga, mnogi smatraju američke muslimane marginalnom pojavom. 
 
Američki muslimani kroz historiju
 
Skoro svi potomci robova su vremenom zaboravili i napustili vjeru sa kojom su došli u Ameriku i postali kršćani. Za to su „zaslužne“ mjere koje su zabranjivale opismenjavanje robova. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do useljavanja određenog broja muslimana u Ameriku. Bili su iz raznih dijelova svijeta ali je primjetna prisutnost muslimana iz današnje Sirije, Libana, i Palestine. U ranom 20. stoljeću se doseljava i određen broj Bošnjaka koji osnivaju i muslimanske institucije i objavljuju časopise. Mnogi potomci ovih muslimana su se vremenom utopili u američko društvo i napustili islam, a njihove institucije nestale. Pred 2. Svjetski rat, jedan karizmatični baptistički ministar (svećenik) postaje musliman i mijenja ime iz Elijah Pool u Elijah Muhammad, nakon čega osniva čuvenu američku muslimansku organizaciju, the Nation of Islam. Ova organizacija je zaslužna za ponovno dovođenje islama sa margine u centar zbivanja u Americi. To je istovremeno i doba borbe afroamerikanaca za veća prava unutar Amerike. The Nation of Islam postaje jako vidljiva organizacija, čiji je najznamenitiji član bio čuveni Malcolm X. Rođen kao Malcolm Little, mijenja svoje prezime u X u znak protesta jer nije znao kako su se prezivali njegovi predaci. Inače su afroamerička prezimena uglavnom došla od robovlasnika koji su smatrali robove svojom imovinom pa im davali i ista prezimena. 
 
Iako je bio autodidakt, odnosno neformalno i samo-obrazovan, Malcolm je snagom svoga genija i izvanrednim retoričkim sposobnostima uspio pridobiti mnoge afroamerikance za ovaj pokret. Naposljetku se razišao sa Elijah-om iz više razloga, od kojih je jedan bio i taj što je Nation of Islam zastupao neka vjerovanja koja nisu bila u skladu sa islamom. Malcolm se okreće tradicionalnom islamu, nakon čega ide i na svoj čuveni hadž koji je opisan u njegovoj autobiografiji i u drugim izvorima. Inače je njegova autobiografija jedan od čestih razloga za prelazak u islam kod mnogih obraćenika. Malcolm je bio i dobar prijatelj sa Muhammed Alijem, ali je nakon razlaza sa Nation of Islam njihov odnos postao hladan. Poslije je Muhammed govorio da mu je jedna od najvećih tuga u životu bila to što nije pristupio Malcolmu nakon razlaza sa Pool-om. Ovaj period je, dakle, prožet borbom afroamerikanaca za veću slobodu i prava. Muslimani afroameričkog porjekla su ovdje odigrali jako značajnu, često i centralnu, ulogu ali se njihova borba i dalje izučava na marginama američke historije. Iz ovog perioda datira i Islamska partija Amerike (da, dobro ste pročitali!), koju su vodili afroamerički muslimani i koja je imala za cilj stvaranje islamskog društva u Americi. Afroamerički muslimani su izuzetno bitna kulturna pojava u američkom društvu. Mnogi vjeruju da hip-hop ne bi ni postojao da nije bilo ovih muslimana. Neki od najznačajnijih hip-hop muzičara su muslimani ili imaju jake veze sa muslimanima.
 
Sredinom 1960-ih dolazi do liberalizacije useljavanja u Ameriku. Naime, početkom 20. stoljeća, američki kongres je donio zakone po kojima ograničava useljavanje ljudi iz drugih dijelova svijeta, pogotovo iz Kine, Azije, i Afrike, a favorizira useljavanje iz Evrope. Ovo se mijenja pod predsjedničkom palicom Lyndon Johnsona i veći broj muslimana, pogotovo iz Indo-Pakistana i arapskih zemalja, se useljava u Ameriku. Ove imigrantske zajednice tada počinju raditi na izgradnji novih muslimanskih institucija, mnoge od kojih i danas dominiraju unutar američko-muslimanskog građanskog društva. To je dovelo do situacije da je danas većina američkih muslimana imigrantskog porjekla, dok su 30-40 posto njih afroamerikanci. 
 
Imigranti, institucije i političko djelovanje
 
Period od 1960-ih do kraja 1990-ih se smatra periodom uspostave muslimanskih institucija širom Amerike. To se prije svega odnosi na džamije, islamske centre, islamske škole i vrtiće, izdavačke kuće, kao i obrazovne institucije. Početkom 1980-ih dolazi do uspostavljanja Američkog islamskog koledža u Chicagu koji i danas postoji. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih dolazi do većeg političkog djelovanja muslimana u Americi. Oni postaju glasniji tokom izbornih kampanja i pokušavaju uspostaviti odnose sa dvije glavne političke partije u Americi. Što je zanimljivo iz tog perioda je da je tada većina muslimana podržavala Republikance, dobrim dijelom i zbog njihovih konzervativnih društvenih gledišta. Većina muslimana je glasala za George W. Busha na predsjedničkim izborima 2000. Mnogi vjeruju da Bush ne bi pobijedio bez značajne podrške američkih muslimana na Floridi, koja je bila prevaga na tim izborima i gdje je odlučila većina od 537 glasača. Muslimani su bili značajan glasački blok na Floridi u to vrijeme, kao i sada.
 
Nakon terorističkih napada 11. septembra, američka vlada počinje globalni rat protiv terorizma i muslimani ponovo postaju centralno-marginalna pojava. Oni su u središtu zbivanja jer je rat protiv terorizma uglavnom borba protiv određenih dijelova muslimanskog društva, a nekada i invazija na čitave muslimanske zemlje. Islam i muslimani postaju centrom pažnje. Istovremeno, način na koji se ta borba odvija ponovno postavlja muslimane na marginu američkog društva. Oni su pod konstantnom sumnjom i prismotrom. Veliki broj zakona tada svjesno krši prava američkih muslimana, kao što su neslavni the Patriot Act, obavezna registracija za muškarce muslimane iz određenih država, traženje dozvole za putovanja, i neprestano prisluškivanje i prismotra. Podrška palestinskom pitanju, kao i humanitarna pomoć muslimanskim zemljama, se uglavnom smatraju podrškom terorizmu. Stoga mnogi pro-palestinski aktivisti završavaju u zatvoru ili bivaju protjerani iz Amerike. Ovaj period je podsjetio mnoge muslimane na represivna društva iz kojih su došli u Ameriku. No, Amerika je istovremeno i otvoreno demokratsko društvo. Muslimani se organiziraju, postaju više uključeni u tokove američkog društva kako bi se borili za svoja prava, i stvaraju savezništva sa mnogim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava. 
 
Možemo reći da tada dolazi do „lijevog zaokreta“ u muslimanskoj politici u Americi. Od 2004. pa do danas, ogromna većina američkih muslimana glasa za demokrate koji se, bar u Americi, smatraju lijevom stranom političkog spektra, iako bi u Evropi vjerovatno bili smatrani centristima. Iako neki religiozniji i konzervativni muslimani imaju dosta rezerve prema razuzdanom liberalizmu koji je zavladao dobrim dijelom Demokratske partije, druga strana (Republikanci) često otvoreno zagovara zabranu useljavanja muslimana, protjerivanje istih, kao i kriminalizaciju islamske vjere. U takvim okolnostima, američki muslimani biraju manje od dva zla. Istovremeno treba reći da je, među mlađim generacijama koje su stasale nakon 11. septembra, prisutna puno veća doza liberalizma i prihvatanja zapadnih vrijednosti, uključujući tu i istospolne brakove. Jedna nedavna anketa je pokazala da među mlađom generacijom američkih muslimana (18-29 godina), skoro 50 posto njih podržava istospolne brakove i LGBT prava. Taj procenta je puno niži kod starijih muslimana. Ovo je često kamen spoticanja unutar same muslimanske zajednice, koja je izuzetno raznolika u svakom pogledu. Izgleda da je cijena ulaska u centar američke politike žrtvovanje nekih od tradicionalnih muslimanskih vrijednosti. Kakve će dugoročne posljedice to ostaviti na muslimane u Americi i njihovo poimanje vjere ostaje da se vidi.
 
Ovogodišnji izbori
 
U ovom ciklusu izbora islam i muslimani ne privlače puno pažnje, kao što je to bio slučaj tokom zadnja dva desetljeća. Što zbog COVID pandemije, što zbog Trumpove posvećenosti sebi, a djelimično i zbog njegove izolacionističke politike i manje posvećenosti borbi protiv terorizma, Bliski Istok i muslimanski svijet nisu jedna od glavnih tema tokom kampanje. Naravno, to ne znači da su se Trumpova viđenja muslimana i islama promijenila. On i dalje zagovara istu politiku kao i prije, od kojih mjera je najkontroverznija bila tzv., „Muslim ban“, odnosno zabrana useljavanja muslimana iz određenih muslimanskih većinskih zemalja. Njegovi stavovi i politika su od samoga početka bile anti-muslimanske i nema indicija da se tu bilo šta promijenilo. S druge strane, Biden želi prikazati otvoreno lice demokratske partije. Neki od bitnih saradnika tokom njegove kampanje su muslimani, a nedavno je objavio i „Agendu za američko-muslimanske zajednice.“ Prije nekoliko dana je izjavio da ukoliko bude izabran imenovaće muslimane na „svakom nivou američke vlade.“ Što se muslimana Balkana i BiH tiče, Biden je od samoga početka agresije na BiH otvoreno zagovarao ukidanje embarga na uvoz oružja i intervenciju protiv srpskih snaga. To isto je učinio prilikom agresije na Kosovo. S druge strane, Biden bi vjerovatno podržao veću intervenciju Amerike u nekim muslimanskim zemljama. Nedavno je izjavio da mu je jedan od ciljeva da svrgne predsjednika Erdogana sa vlasti. 
 
Američka politika je složena, kao i položaj i stavovi američkih muslimana. Oni ne čine blok, nego su unutar samog američko-muslimanske zajednice izuzetno raznoliki. To se očituje u raznolikim mišljenjima i stavovima po broju mnogih pitanja. No, što se može zaključiti je da će većina američkih muslimana zasigurno podržati Bidena. Pošto oni čine značajnu manjinu u Floridi i Michiganu, dvije „swing states“ koje bi mogle dati prevagu, može se očekivati da će muslimanski glasovi biti jako bitni u izboru američkog predsjednika. To je činjenica koju oni mogu iskoristiti, što trenutno mnogi i čine nadajući se da će Biden biti predsjednik, čime bi i dobili centralniju ulogu. U protivnom, ostat će na margini kao što je to većinom do sada bio i slučaj.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE (5)
 
QUO VADIS, AMERICA?
 
Ispred gradske biblioteke koja se nalazi izravno preko puta moga stana već dvije sedmice se svakodnevno proteže neprestani red glasača od jutra do navečer. To su rani glasači ili oni koji neće biti u mjestu stanovanja na dan izbora. Istovremeno, veliki broj Amerikanaca je do sada glasao poštom. Na predsjedničkim izborima 2016. glasalo je oko 129 miliona glasača. U vrijeme pisanja ovoga eseja preko 85 miliona Amerikanaca je već glasalo putem pošte ili principom ranog glasanja. Zato nema sumnje da će izlaznost na izbore uveliko nadmašiti one od prije četiri godine. Samo u Texasu je do sada glasalo više ljudi nego na izborima 2016., a još imamo nekoliko dana do izbora, kao i sami dan izbora. Izlaznost bi, dakle, mogla biti i do 20-30 posto veća nego prije četiri godine. Ovdje treba uzeti u obzir i rast broja stanovništva, kao i glasača, tokom zadnje četiri godine ali ta činjenica ne može sama po sebi objasniti ovako visok porast izlaznosti. Sada je već jasno da veliki broj Amerikanaca smatra ove izbore sudbonosnima i glasa u skladu s tim uvjerenjem. Ako se uzme u obzir da je većina glasala za demokratskog kandidata za predsjednika u četiri od zadnjih pet izbora, onda bi veća izlaznost trebala biti dobra vijest za Bidena.
 
U zadnjih nekoliko dana oba kandidata su pojačala kampanju u državama koje su na vagi: Florida, Pennsylvania, Arizona, Texas, Wisconsin, Michigan. Put ka Bijeloj Kući, sada je već to izgledno, vodi preko ovih država koje se označavaju kao „battleground“ (bojište) ili „swing states“ (na ljuljačci). U najboljem scenariju za Bidena, on dobiva većinu ili sve od ovih država i praktično pobjeđuje ogromnom većinom. Trumpov najbolji scenario podrazumijeva pobjedu u većini ovih država i skromnu pobjedu na izborima. Pitanje je šta će se desiti ako ishod bude neizvjestan ili sa malom razlikom između kandidata. Mnogi vjeruju da bi ovo moglo dovesti do ustavne krize, pa možda čak i nereda. Stoga je imenovanje sutkinje Barrett u Vrhovni Sud bilo jako bitno za republikance jer ako se ova institucija uključi u donošenje suda o izborima mnogi vjeruju da će presuditi u korist Trumpa zbog trenutnog sastava ovoga suda u kojem je šest sudaca i sutkinja konzervativnog opredjeljenja (pro-republikanci) naspram tri koji se smatraju liberalnim (pro-demokrate). Prema skorim izvještajima, Amerikanci su kupili 17 miliona komada vatrenog oružja tokom prvih devet mjeseci ove godine, što je više nego i u jednoj čitavoj godini do sada. Prema nekim analizama većina njih su novi vlasnici koji po prvi put kupuju oružje. Ovako naoružana Amerika sa dobrom dozom nervoze očekuje rezultate predsjedničkih izbora.
 
Opći izbori u Americi
 
No, predsjednički izbori su samo dijelom općih izbora u Americi. Na glasačkim listićima su i svih 435 mjesta u Predstavničkom domu, jedna trećina sjedišta u Senatu, i jedanaest guvernera saveznih država. Prema američkom ustavu, izbori za Predstavnički dom se dešavaju svake dvije godine, a u istom periodu se bira i jedna trećina Senata. Dakle, zastupnici u Predstavničkom domu služe mandat od dvije godine, dok senatori ostaju na funkciji šest godina. Time se istovremeno osigurava kontinuitet i promjena. Demokrate trenutno imaju većinu u Predstavničkom domu i svi pokazatelji ukazuju da će tako i ostati. Republikanci trenutno kontroliraju Senat ali ankete pokazuju da bi demokrate mogle dobiti veliku većinu izbora za ovo zakonodavno tijelo i time preokrenuti većinu. 
 
U najboljem scenariju za demokrate, Biden dobija predsjedničke izbore i demokrate imaju većinu u oba doma američkog Kongresa, što bi olakšalo njihovu zakonodavnu agendu i omogućilo da ustroje Ameriku prema svom ukusu. U slučaju da Trump pobijedi a demokrate dobiju većinu u oba doma doći će do zastoja političkog sistema jer će obje strane praktično imati veto na zakonodavstvo. Naime, nakon što zakon bude usvojen u oba doma američkog Kongresa isti ide na potpis predsjedniku. Ukoliko predsjednik ne potpiše taj zakon isti se vraća u oba doma na doradu. Ovo se može nastaviti u nedogled. Konačni izgled ovih permutacija će uveliko obilježiti narednih nekoliko godina američke politike.
 
Bitne teme o kojima se ne priča
 
Koliko su bitne teme koje oba kandidata oslovljavaju tokom kampanje toliko je i bitno ono o čemu vrlo malo, ili skoro nikako, govore. Tu se prije svega radi o američkoj spoljnoj politici. Za državu koja još uvijek jeste jedina supersila sa najmoćnijom vojnom mašinom i bazama širom svijeta, uistinu je nevjerovatno koliko se malo govori o spoljnoj politici. Na prethodnim predsjedničkim izborima kandidati su obično govorili o ulozi Amerike u svijetu, savezništvima, politici prema Bliskom Istoku, borbi protiv terorizma, svjetskoj trgovini, globalizaciji, i sličnim temama. Sada su ta pitanja u drugom planu. Jedan od izuzetaka su Bidenova pismena izjava po pitanju Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova. Mnogi su to protumačili kao kontinuitet njegove politike podrške ovim državama, ali i borbu za glasove dijaspore iz ovih zemalja. 
 
Trumpov izolacionizam i fokus na domaća pitanja su skoro skinuli spoljnu politiku sa dnevnoga reda. To ne znači da Amerika nije aktivna na globalnom planu. Ona i dalje održava strateške saveze, učestvuje (čak i u većoj mjeri) u NATO vježbama, pokušava spriječiti prodor Kine, radi na priznanju Izraela od strane arapskih država, i naravno održava svoje vojno prisustvo širom svijeta. Međutim, o tome se trenutno ne razgovara tokom kampanja. Konflikt u Nagorno-Karabahu, koji se dešavao u vrijeme održavanja  predsjedničkih debata, skoro da nije ni spomenut. Trump je uveliko povukao američke snage iz Sirije i Afganistana. Mnogi su tokom zadnjih dvadesetak godina zagovarali i navijali za smanjenje američkog intervencionizma i uticaja. Nakon što se to desilo stvoren je vakuum u koji su uplivale Kina, Rusija, Turska, i druge sile. Kako kaže poznata američka krilatica, „budi oprezan sa onim što želiš, mogao bi upravo to i dobiti.“
 
Druga bitna tema koja je dobila vrlo malo pažnje tokom kampanje je obrazovanje. Tokom prethodnih kampanja kandidati su obično iznosili ambiciozne planove po pitanju reforme američkog školstva. To je izostalo ovaj put. Što je začuđujuće je da se ovo dešava tokom COVID pandemije kada obrazovni sistem u Americi, kao i širom svijeta, trpi najveće promjene u skorijoj historiji. Prebacivanje na online nastavu, psihološki teret koji djeca, nastavno osoblje, i roditelji trpe zbog toga, prikladnost nastavnih planova i pedagoških pristupa ovom novom vidu obrazovanja, kao i pristup brzom internetu – sve su ovo izuzetno bitne teme o kojima su kandidati vrlo malo govorili. 
 
Visokoškolsko obrazovanje, koje je jedna od kruna američkog društva, trenutno počinje prolaziti kroz duboku krizu, koja će biti još dublja kada posljedice pandemije postanu još jasnije. Mnogi univerziteti će pretrpjeti ozbiljnu finansijsku krizu, dok će drugi morati staviti ključ u bravu. Neka predviđanja govore da bi do 200 manjih privatnih koledža moglo pretrpjeti gašenje u narednih nekoliko godina. Odlazak na koledž ili univerzitet (u principu je mala razlika između ova dva pojma) je jedan od najvažnijih događaja u životu mladog Amerikanca ili Amerikanke. U zadnja dva desetljeća, pod pritiskom neoliberalne ekonomije i kao posljedica korporatizacije visokog školstva, cijena pohađanja univerziteta se umnogostručila. Na elitnim univerzitetima cijena jedne godine školovanja prelazi 50 hiljada dolara. Iako studenti često dobiju popust i školarine, cijena je i dalje nedostižna velikom broju Amerikanaca. Zbog ovoga, ogromna većina studenata uzima kredite kako bi išla na univerzitet, a zatim iste otplaćuju desetljećima. Studentski dug je trenutno druga najveća stavka ličnog dugovanja, odmah nakon kredita za stanovanje. Oba kandidata imaju planove kako restrukturirati studentski dug ali rijetko govore o tome. 
 
Radikalizacija republikanske partije
 
Stiče se utisak da je Trump nametnuo ton tokom čitave kampanje i da se uglavnom raspravljalo o pitanjima koja su njegov prioritet: zdravstvo (jer želi dokinuti Obamacare), imigracija (jer želi usporiti useljavanje nebjelačkog stanovništva), red i zakon (jer nastoji prikazati sebe kao nekoga ko zavodi red, a Bidena kao agenta haosa). U normalnom okolnostima, kao i zbog činjenice da se već nalazi na položaju predsjednika, to bi bilo dovoljno da pobijedi. No, Trump i dalje ima ozbiljne teškoće kod većine američkog stanovništva zbog katastrofalnog mandata kao i njegove ličnosti. Većina Amerikanaca, njih 53 posto, ne odobrava njegov rad, dok je samo oko 43 posto zadovoljno sa njim. Nema sumnje da je bjelački nacionalizam postao glavna Trumpova platforma oko koje okuplja određeni dio bjelačkog stanovništva koji se boji za svoju dominantnu poziciju u društvu, kao i razne nacionalističke i rasističke grupe i pokrete. Međutim, kako Amerika postaje sve više šarolika i pluralistična tako i ova platforma ne može osigurati većinu glasova. 
 
Što je više zabrinjavajuće i što može imati dugotrajniji efekt je da je Trump stavio republikansku partiju pod svoju potpunu kontrolu i da je njegov program sada postao zvanični program te stranke. Ovo se neće promijeniti eventualnim Trumpovim porazom. Umjereni lideri te stranke, kao što je bio senator McCain, zatim Mitt Romney, pa čak i braća Bush, su sada potpuno marginalizirani. Mnogi od njih su izjavili da će glasati za Bidena. Zapravo, može se očekivati u slučaju da Trump izgubi da će republikanci još više skrenuti udesno, odnosno postati još radikalniji. Rani prikazi toga se mogu vidjeti tokom njegove kampanje gdje većina ne nosi maske iako je situacija sa Covidom izuzetno ozbiljna, gdje ismijava doktore, poziva na hapšenje Bidena zbog navodne korupcije, podriva legitimitet izbora, a često i poziva na nasilje i pokazivanje sile. 
 
Kamo ideš, Amerika?
 
Da se vratimo na naslov ovoga teksta i pokušamo razlučiti šta bi se moglo desiti na izborima i kakve posljedice bi to moglo imati na američko društvo i politiku. Mnogi su nakon Trumpovog izbora prije četiri godine predviđali da će Amerika otići u nepovrat, da će Trump uvesti diktaturu i započeti urušavanje demokratskog sistema. Bez obzira na sve negativne posljedice njegovog mandata taj najgori scenario se nije desio. Amerika je i dalje jedna robusna demokratija, sa svim nedostacima i kontradikcijama koje su je uvijek krasile i koje se javljaju s vremena na vrijeme u različitim oblicima. 
 
U zadnjih nekoliko godina je objavljeno više knjiga na temu slabljenja demokratije širom svijeta. Naime, od 1970-ih naovamo došlo je do „trećeg vala demokratizacije“ kako je to nazvao preminuli američki politolog, Samuel Huntington. Taj se val pojačao nakon pada komunizma u istočnoj Evropi. Činilo se da je demokratija u nezaustavljivom maršu što je ponukalo Francis Fukuyamu da napiše svoju čuvenu i kontroverznu knjigu o kraju historije. Taj se proces nastavio sve do zadnjeg desetljeća kada je doživio značajan slom tokom arapskog proljeća. Istovremeno, širom Evrope dolazi do rasta desničarskih partija koje često vraćaju kazaljke demokratskog sata unazad, kao što je slučaj u Mađarskoj, Poljskoj, Italiji, pa i Austriji. Autoritarni lideri tipa Putina i Erdogana još ojačavaju. U ovakvim okolnostima je Trump postao predsjednik. Za razliku od prethodnih američkih lidera koji su bar deklarativno uvijek stajali uz demokratiju i ljudska prava, Trump se najbolje osjeća u društvu državnika kao što su Putin, Orban, ili Kim Jong Un. Ovim postupcima daje podršku autoritarnim liderima i podriva demokratiju širom svijeta. 
 
Knjige koje sam pomenuo su pisali renomirani američki politolozi, državnici i novinari. Levitsky i Ziblatt, profesori politologije na Harvardu, su u svojoj skoro objavljenoj knjizi „Kako umiru demokratije“ – a koja se temelji na dvadesetogodišnjem izučavanju slamanja demokratije u Evropi i Južnoj Americi – došli do zaključka da demokratija umire tiho, postepeno. Oni vide snažne paralele između tih slučajeva i onoga što se trenutno dešava u Americi. Ova dva autora su identificirala četiri ključna indikatora autoritarnog ponašanja i zaključila da se kod Trumpa nalaze sva četiri: odbacivanje (ili slaba privrženost) demokratskim pravilima igre, nijekanje legitimnosti političkim protivnicima, toleriranje nasilja ili poziv na isti, i spremnost da se umanje građanska prava protivnika i medija. 
 
Istovremeno, ovo je pogodan momenat za demokratski preporod. Otkako je Trump dobio mandat došlo je do široke mobilizacije unutar jako živog američkog civilnog društva. Naprimjer, iako je Trump radio na usvajanju zabrane useljavanju muslimana u Ameriku, došlo je do paradoksa da je to zapravo lansiralo američku muslimane u sami centar američke politike i društva. Skoro svaka nova reklama renomiranih brendova uključuje slike muslimana, često i žena sa maramom. Dok neki to smatraju komercijalizacijom muslimana, ne može se poreći da je biti musliman sada postalo mainstream, sastavnim dijelom američkog društva. Muslimani se sve češće viđaju na velikom ekranu i u televizijskim serijama, ne u tradicionalnim ulogama terorista nego u pozitivnom svijetlu. Dvije muslimanke, od kojih jedna nosi maramu, su izabrane u Predstavnički dom Kongresa. Keith Ellison, prvi američki kongresmen musliman, je sada državni tužitelj u Minnesoti. Takvih primjera je napretek. 
 
Kamo ide Amerika će uveliko biti određeno ovim izborima. To ne znači da će ishod izbora neminovno odrediti konačnu sudbinu ove fascinantne demokratije. Što možemo reći, međutim, je da se vrlo jasno radi o izboru između Amerike koja će biti inkluzivna, šarolika i globalna, ili Amerike koja će biti ksenofobična, netolerantna i zatvorena. Biden nije idealan kandidat jer ima mnogo svojih nedostataka. No, u poređenju sa Trumpom jasno je koju od dvije vizije zastupa.
 
Za kraj, slijedi jedna oprezna prognoza. Obzirom na sve ankete i istraživanja javnog mnijenja, velika je vjerovatnoća da će Biden biti izabran za predsjednika a demokrate zadržati većinu u Predstavničkom domu. Imaju i dobru šansu da osvoje Senat. Ako se to desi, Amerika će ponovo krenuti u smjeru veće demokratije i ljudskih prava, što od nje kao svjetskog lidera mnogi i očekuju. To neće zaustaviti još veću polarizaciju unutar američkog društva, koja je izgledna. Ali će bar momentalno zaustaviti opasne predznake koji bi Ameriku mogli odvesti u neizvjesnu, pa čak i nasilnu, budućnost.

​Bijela Kuća kao starački dom
 
Da počnemo od očiglednog. Nakon četiri godine, imamo ista dva kandidata ispred Demokrata i Republikanaca. Predsjednik Biden je već zakoračio u 82. godinu života dok je Trump u 79-oj. To znači da ukoliko Biden pobijedi i doživi kraj svog drugog mandata imao bi 87 godina što bi ga činilo ubjedljivo najstarijim američkim predsjednikom u istoriji (što on već trenutno i jeste). Isto bi se desilo i u slučaju Trumpove pobjede jer bi bio godinu stariji na kraju mandata od Bidena na kraju trenutnog.
 
Kako se desilo da dvije stranke imaju kandidate u poodmakloj životnoj dobi? Postoji puno faktora. Što se tiče Demokrata, njihova partija je živjela pod dominacijom Clintonovih sve do poraza Hillary Clinton 2016. Nakon toga, Obamini kadrovi dobivaju na snazi a najstariji među njima, po poziciji i životnoj dobi, je bio upravo Biden kao bivši Obamin potpredsjednik. Niti jedan od protivkandidata unutar stranke nije bio prihvatljiv širokoj koaliciji interesnih grupa koje podržavaju Demokratsku partiju. Iako su iste imale određene rezerve prema Bidenu, jednostavno nisu mogle naći kandidata koji bi bio jak protivkandidat tadašnjem predsjedniku Trumpu. Za razliku od Demokrata, Republikanci su našli odgovor na nesigurnost koju mnogi bijeli Amerikanci osjećaju zbog njihovog relativnog procentualnog pada u broju stanovnika, kao i povećanoj imigraciji. Trump je ponudio odgovor koji je iznenadio dugopostojeće elite među Republikanicma: povratak nativizmu, odnosno tvrdnji da Amerika prvenstveno pripada bijelcima. MAGA moto (Make America Great Again – Učinimo Ameriku ponovo moćnom) mnogi čitaju kao, „povratimo primat bijelim Amerikancima“. Trump je naišao na toliko odobravanje kod mnogih konzervativnih Amerikanaca (ne isključivo bijelaca) da je uspio potpuno promijeniti izgled Republikanske partije i apsolutno je potčiniti svojim interesima. Republikanci starog kova, kao što su bili Bob Dole, John McCain, pa čak i Mitt Romney, su jednostavno izgubili uticaj u svojoj stranci. U oba slučaja, Trumpovom i Bidenovom, starosna dob je jednostavno funkcija dubljih previranja unutar obje partije koje su tražile jednu vrstu stabilnosti i prepoznatljivosti, što ova dva kandidata nude.
 
Mnogi unutar Demokratske stranke su zabrinuti zbog očiglednog fizičkog i  mentalnog pada predsjednika Bidena. Na društvenim mrežama postoje mnogobrojni video zapisi koji dokumentiraju njegovo strahovito fizičko usporavanje. Iako su neki od ovih editovani kako bi pojačali utisak, mnogi drugi nisu. Jednostavno, Bidenovo fizičko i mentalno stanje je doživjelo strašno nazadovanje u posljednje dvije do tri godine. Dovoljno je pogledati video zapise predsjedničke debate od prije četiri godine i uporediti ih sa skorim javnim nastupima i doći do zaključka da se radi o ogromnoj promjeni. Žalosno je vidjeti na nedavnom fundraiseru u Californiji kako Obama odvodi Bidena za ruku sa bine kao jednog nemoćnog starca. Trump je, naizgled, u boljem stanju mada i on dolazi blizu devete decenije života. Uzimajući u obzir strahovitu promjenu koju je Biden doživio u posljednje četiri godine nije isključeno da ni Trump ne završi u sličnoj situaciji. Naravno, Demokrate spinuju vijesti o Bidenu, mada već postaje jasno da ni najbolji spin ne može promijeniti ono što je svima već očigledno.
 
Rane debate i izlaznost
 
Ovo nas dovodi do bar djelimičnog odgovora na pitanje zašto se prva debata održava ovako rano, krajem juna. Inače, predsjedničke debate se tradicionalno održavaju krajem septembra i tokom oktobra. Zvanični razlog za ovakvo pomjeranje debate bez presedana skoro tri mjeseca unaprijed je da sve veći broj Amerikanaca koristi pravo ranog glasanja ili glasanja putem pošte, tako da kandidati žele da se obrate američkoj publici prije početka tih vidova glasanja. Međutim, neki špekuliraju, i ne bez osnova, da su određene strukture u Demokratskoj partiji toliko zabrinute zbog Bidenovog zdravstvenog stanja da žele ranu debatu kako bi imali vremena čak i zamijeniti Bidena u slučaju da ovaj pokaže nesposobnost tokom debate. Naime, Demokratska konvencija koja će zvanično nominirati svoga kandidata za predsjednika se održava u Chicagu od 19. do 22. avgusta. Ukoliko se Biden zamrzne, ne mogne izdržati debatu, ili doživi debakl, to bi dalo vremena Demokratama da izaberu novog kandidate i pripreme ga (je) za narednu debatu koja se održava 10. septembra.
 
Iako je ovo manje izgledan scenarij, sigurno je da elite unutar Demokratske strane imaju Plan B ukoliko do takvog scenarija i dođe. Najvjerovatniji scenario, u koji vjeruje i uticajni New York Magazine, je da bi potpredsjednica Kamala Harris bila kandidat Demokrata. Analizom drugih potencijalnih kandidata, koji imaju puno niži rejting od Harris, dolazimo do zaključka da bi to najvjerovatnije i bio slučaj. Podvlačimo da je ovakav scenario male vjerovatnoće ali činjenica da se o njemu priča i piše govori da je ipak moguć.
 
Održavanje prve debate tokom ljetnih odmora je upitno i začuđujuće. Iako Amerikanci ne koriste godišnji odmor na način na koji to rade Evropljani, ipak veliki broj Amerikanaca putuje tokom ljeta. Pitanje je koliko će pažnje ova prva debata i privući. Svi koji se bave izborima će sigurno željno očekivati rejting gledanosti nakon prve debate. On će nam reći dosta o zainteresiranosti Amerikanaca za predstojeće izbore. Veća izlaznost pomaže Demokratama jer su u zadnjih nekoliko izbora odnijeli pobjedu po sveukupnom broju glasova, iako ne i u izbornom koledžu. Stoga Republikanci pribjegavaju otežavanju izlaska na izbore (voter suppression) jer im pogoduje manja izlaznost. U saveznoj državi Georgia (Džordžija), naprimjer, Biden je pobijedio sa većinom od nešto manje od 12 hiljada glasova. Ukupno je u toj državi glasalo skoro pet miliona glasača. Pošto afroamerikanci većinski glasaju za Demokrate, razumljiva je strategija Republikanaca da otežaju glasanje afroamerikancima, po raznim osnovama, kako bi osigurali većinu svome kandidatu. Takva strategija se primjenjuje i u drugim državama američkog Juga gdje se još uvijek osjeća snažan uticaj rasizma i robovlasničke prošlosti, ili u državama gdje Republikanci imaju većinu u parlamentima tih saveznih država.
 
Ankete i šanse za pobjedu
 
Do izbora ima još nešto više od četiri mjeseca što je vječnost u predizbornoj kampanji. No, Biden i Trump su jako poznati američkom glasačkom tijelu tako da je teško pretpostaviti da se mogu desiti veća iznenađenja. Uglavnom, prema svim pokazateljima, ova dva kandidata su unutar statističke greške, što znači da niko sa sigurnošću ne može predvidjeti rezultate izbora u ovom trenutku. Renomirani izvođači anketa, kao i ishod agregatnog zbira većeg broja anketa, ne pokazuju dominaciju niti jednog od dva kandidata. U jednom eksperimentu od hiljadu simulacija izbora, Biden je dobio oko 51 posto simulacija, a Trump 49. Na osnovu ovoga, može se zaključiti da će kao i u prethodnim izborima najbitnije biti tzv. „swing states“, odnosno savezne države u kojima je razlika između dvojice kandidata izuzetno mala tako da nekada većinski glasaju za jednu, a drugi put za drugu dominantnu partiju. To se odnosi, prije svega, na Pennsylvaniju, Wisconsin, Nevadu, Arizonu, Michigan i Sjevernu Karolinu. Istovremeno, niti jedan od dva kandidata nije popularan među glasačima. Samo 37 posto američkih glasača ima pozitivno mišljenje o Bidenu, dok Trump kotira nešto bolje sa 42 posto pozitivnih mišljenja. Dakle, većina glasača ne odobrava niti jednog od dva kandidata.
 
Mnogi posmatrači su čekali ishod sudskih slučajeva koji se vode protiv Trumpa po pitanju korupcije i pobune nakon prošlih izbora (6. januar). Iako je Trump proglašen krivim na nedavnom suđenju za plaćanje šutnje glumici pornografskih filmova, to skoro da nije ostavilo nikakvog traga na njegove potencijalne glasače. Zapravo, desilo se suprotno. Od tog slučaja do danas, Trump je uspio sakupiti rekordan broj novca za svoju kampanju. Njegov tim tvrdi da je njegova kampanja sakupila skoro 53 miliona dolara u 24 sata nakon što je proglašen krivim. Ovaj podatak još nije pouzdano provjeren, ali i druge informacije ukazuju na to da je Trump u zadnjih mjesec dana sakupio više novca za svoju kampanju od Bidena. Samo u maju, Trumpova kampanja je sakupila 142 miliona dolara dok je Bidenova ostala daleko iza sa „samo“ 85 miliona dolara u istom mjesecu ove godine. Ovo samo potvrđuje tezu o post-normalnim vremenima jer bi, u normalnom dobu, ovakva presuda značila i kraj kampanje jednog kandidata. Sjetimo se da je Nixon podnio ostavku nakon osnovane sumnje da je izdao nalog za provalu u kancelarije Demokrata tokom čuvene afere Watergate. Nije se čekalo da se pravosnažno osudi za isti. To su bila neka druga, normalnija, vremena. Među Republikancima, presuda protiv Trumpa je samo pojačala njihovu podršku. Međutim, 21 posto nezavisnih glasača se izjasnilo da je manje vjerovatno da će glasati za Trumpa nakon presude. Ako se taj broj održi do novembra, on bi mogao biti presuđujući na izborima.
 
Ovdje treba navesti i mogućnost da drugi kandidati, koji ne dolaze iz dvije dominantne partije, pomrse račun jednom od glavnih kandidata. Tri takva kandidata zaslužuju pažnju, Jill Stein iz Zelene Partije (Green Party), profesor Cornell West, i Robert F. Kennedy Jr. Od ova tri kandidata, Kennedy ima najbolje šanse da pomrsi račune i Bidenu i Trumpu. Stein ima iza sebe Zelenu Partiju koja, iako daleko iza Demokrata i Republikanaca, ima dosta uhodanu političku mašineriju. West je možda najslabiji od tri kandidata jer iza njega ne stoji niti jedna politička partija, a nema ni dovoljno novca za kampanju. Tokom izbora u 2000. godini kada su Bush i Gore bili glavni suparnici, Ralph Nader, kao tadašnji kandidat Zelenih, je uspio dobiti solidan broj glasova, skoro 2,9 miliona. Mnogi vjeruju da bi Gore pobijedio Busha da Nader nije bio treći kandidat. Može li se ovakav scenario ponoviti na ovogodišnjim izborima? Američki izborni zakon je jako složen po pitanju uvrštavanja kandidata na glasačke listiće. Kennedyjeva kampanja tvrdi da će biti na listiću u Sjevernoj Karolini i New Hampshireu. Mnogi vjeruju da, ukoliko se to stvarno i desi, da bi Kennedy mogao odvući glasače od Bidena i koštati ga vitalnih glasova u ovim dvjema swing državama. U drugim državama, Kennedy bi potencijalno odvukao glasače od Trumpa zbog toga što pitanja na koje se fokusira Kennedyjeva kampanja imaju uticaja kod obje grupe glasača. Dakle, centralno pitanje je u koliko država će se Kennedyjevo ime naći na glasačkom listiću. Trenutno ta lista nije konačna pa se ne mogu praviti pouzdane prognoze po tom pitanju.
 
Bitna pitanja tokom debate
 
Na kraju, koja su pitanja koja će biti bitna tokom nastupajuće debate? Na koje će se izazove fokusirati kandidati? I, na koji će način napasti jedan drugoga?
 
Ekonomija i imigracija su dvije najbitnije tačke. Iako su makroekonomski pokazatelji američke ekonomije dobri, postoji i zabrinutost zbog niza problema. Nezaposlenost je na rekordno niskom nivou, ispod četiri posto. Prema nekim izvorima, ovo je najniža stopa nezaposlenosti u zadnjih pedesetak godina. Lični dohodak je također u blagom porastu. S druge strane, inflacija je i dalje problem, kao i visoke kamatne stope koje otežavaju kupovinu nekretnina. Općenito, ekonomska slika je relativno povoljna što bi trebalo dati prednost trenutnom predsjedniku. Međutim, veliki broj Amerikanaca je zabrinut zbog opšteg stanja američke ekonomije, kao i činjenice da postoje pokazatelji koji ukazuju na moguću recesiju u skoroj budućnosti.
 
Imigracija je jedan od najvećih problema američke politike. Može se slobodno reći da je na južnoj granici Amerike sa Meksikom vanredno stanje. Južnoamerički karteli i krijumčari ljudima svakodnevno dovode ogroman broj potencijalnih ilegalnih imigranata iz svih dijelova Južne Amerike. Tu treba dodati i popriličan broj ljudi iz trećih zemalja koji dolaze u južnoameričke zemlje a zatim, preko istih, pokušavaju doći do Meksika i preći američku granicu. Biden je nedavno potpisao novu uredbu koja je dovela do 40-postotnog smanjenja ilegalnih prelazaka. Trump će vjerovatno iskoristiti ove podatke da dovede u pitanje zašto je Biden čekao toliko dugo da poduzme ozbiljniju akciju. Naravno, Trump može ukazati i na Bidenovo fizičko i mentalno stanje tokom debate, mada to može biti i dvosjekli mač jer niti je on mlad niti je takav napad nešto na što mnogi gledaju blagonaklono.
 
Javna bezbjednost i pravo na reprodukciju odnosno abortus će vjerovatno biti teme debate. Trump obično nastupa kao strog po pitanju javne bezbjednosti i kriminala, mada su pokazatelji stope kriminala i javne bezbjednosti tokom njegovog mandata izmiješani. Iako se ni sam ne može proslaviti po ovom pitanju, Trump će vjerovatno ukazati na pogoršane stope i indikatore kriminala tokom Bidenovog mandata.
 
Spoljna politika nije pitanje na kojem će ijedan od kandidata dobiti ili izgubiti izbore. Ratovi u Gazi i Ukrajini, kao i goruća pitanja o rastu uticaja Kine i Rusije u međunarodnim odnosima su bitna geopolitička pitanja, ali od sekundarnog značaja za prosječnog američkog glasača. To ne znači da kandidati neće pokušati postići poene tokom debate o ovim temama. Iako se Bidenova i Trumpova politika suštinski ne razlikuju po bitnim pitanjima, postoje razlike u detaljima. Trumpova linija napada može biti to što će reći da on nije započeo niti jedan rat, niti su se novi ratovi dešavali tokom njegovog mandata. On također može istaći da je Biden predsjedavao nad katastrofalnim povlačenjem američkih trupa iz Afganistana i da su Talibani ponovo na vlasti nakon 20 godina, zahvaljujući Bidenu. Biden može ukazati na višedecenijsko iskustvo u spoljnoj politici, iako bi Trump mogao osporiti efektivnost njegovog angažmana na spoljnopolitičkom planu.
 
Najviše od svega, biće zanimljivo gledati koliko su vitalna dva kandidata i kako u momentu odgovaraju i reagiraju na pitanja i izazove svojih protivnika, kao i domaćina debate. To će, vjerovatno više od objektivnih pokazatelja, utjecati na mišljenje o samim kandidatima i na odluku kome će glasači pokloniti povjerenje. 

© 2024 Ermin Sinanović

​Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, samo godinu dana prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, Banja Luka je imala 143.079 stanovnika, što ju je činilo drugim po veličini gradom u Bosni nakon Sarajeva. Srbi su činili oko polovinu tog broja, dok su Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati činili oko jednu trećinu stanovništva. Nakon što je Bosna proglasila svoju nezavisnost, Srbi su odlučili da pokrenu genocidnu kampanju etničkog čišćenja kako bi uklonili bošnjačko i hrvatsko stanovništvo sa područja u Bosni koje su Srbi označili kao srpske teritorije koje će se na kraju pripojiti Srbiji. Bošnjaci i Hrvati u Banjoj Luci bili su teško diskriminisani. Mnogi su bili primorani da pod prisilom predaju svoje domove i drugu imovinu Srbima. Većina njih je otišla iz Banja Luke, da se više nikada ne vrate. Srbi su uništili svih 14 džamija u gradu, uključujući i Ferhadiju.
 
Ovi događaji su se desili na mjestu gdje nije bilo ratnih dejstava. Nije bilo borbe. Bilo je samo represije, etničkog čišćenja i uništavanja muslimanskog i katoličkog naslijeđa. Ova kampanja bila je dio politike "mučenja, ponižavanja, ubijanja" rukovodstva bosanskih Srba. Ideja je bila da Banja Luka bude centar Republike Srpske, bez mjesta za Bošnjake i Hrvate. U stvari, to je ono što je Banja Luka postala i još uvijek jeste.
 
Sve u svemu, tokom agresije na Bosnu 1990-ih godina uništeno je 614 džamija, uglavnom od strane bosanskih Srba i nešto od strane bosanskih Hrvata. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine obnovila je gotovo sve ove džamije uz pomoć mnogih prijateljskih vlada širom svijeta. Nikada niko nije procesuiran za uništavanje islamske baštine u Banjoj Luci.
 
Tog sudbonosnog dana, 7. maja 2001. godine, grupa od oko 300 ljudi okupila se da započne obnovu Ferhadije. Bio je to simboličan skup, koji je obilježio otpornost bošnjačkog naroda, koji je ukazivao da su - uprkos strašnim zločinima koji su nad njim počinjeni manje od jedne decenije ranije - bili tu da ostanu i povrate ono što im pripada. Napala ih je razuzdana, krvožedna rulja bosanskih Srba. Lokalna policija je pružala malu ili nikakvu zaštitu. Vjernike su udarali kamenjem, vrijeđali, tukli i ponižavali. Rulja je bacala kamenje, palila vozila, bacila svinjsku glavu u džamijski kompleks i izazvala opšti haos. Predstavnici nekoliko ambasada, uključujući Veliku Britaniju, Švedsku i Pakistan, te šef UN-a u BiH morali su se skloniti u islamski centar. Povrijeđeno je više od trideset Bošnjaka. Murat Bandić je kasnije preminuo u banjalučkoj bolnici od kamenovanja.
 
U Starom zavjetu postoji poznata i najvjerovatnije apokrifna priča u kojoj je bludnica izvedena pred Isusa. Jevreji su želeli da vide da li će Isus primijeniti starozavjetnu kaznu za bludnike, odnosno kamenovanje. Osjetivši njihovu namjeru, Isus je rekao: "Neka onaj koji je bez grijeha prvi baci kamen." Ljudi okupljeni oko njega su otišli. U Banja Luci 7. maja 2001. godine nije bilo takvog oklijevanja. U ubijanju i kamenovanju muslimana nije bilo ni grijeha ni zločina.

Izvor: Wikipedia Commons

​According to the 1991 census, just one year before the aggression against Bosnia and Herzegovina began, Banja Luka had a population of 143,079, making it the second-largest city in Bosnia after Sarajevo. Serbs constituted about one-half of that number, while Bosniaks (Muslims) and Croats constituted about one-third of the population. After Bosnia proclaimed its independence, the Serbs decided to start a genocidal campaign of ethnic cleansing to remove the Bosniak and Croat populations from the areas in Bosnia that the Serbs marked as Serbian territories that would eventually join Serbia. Bosniaks and Croats in Banja Luka were heavily discriminated against. Many were forced to sign over their homes and other property to Serbs under duress. Most of them left Banja Luka, never to return. The Serbs destroyed all 14 mosques in the city, including Ferhadija. 

These events happened in a place where no war operations took place. There was no fighting. There was only repression, ethnic cleansing, and the destruction of Muslim and Catholic heritage. This campaign was part of the "torture, humiliate, kill" policy by the Bosnian Serb leadership. The idea was to make Banja Luka the center of Republika Srpska, with no place for Bosniaks and Croats. In effect, this is what Banja Luka has become and still is.

All in all, during the aggression against Bosnia in the 1990s, 614 mosques were destroyed, mainly by the Bosnian Serbs and some by the Bosnian Croats. The Islamic Community of Bosnia and Herzegovina restored almost all of these mosques with the help of many friendly governments worldwide. No one has ever been prosecuted for destroying Islamic heritage in Banja Luka. 

On that faithful day, May 7th, 2001, a group of about 300 people gathered to begin the reconstruction of Ferhadija. It was a symbolic gathering, marking the resilience of the Bosniak people, indicating that - in spite of the horrific crimes committed against them less than a decade earlier - they were there to stay and reclaim what is rightfully theirs. The unruly, blood-thirsty mob of Bosnian Serbs attacked them. The local police provided little to no protection. The worshippers were hit by rocks, insulted, beaten up, and humiliated. The mob threw rocks, burnt vehicles, threw a pig's head into the mosque's compound, and caused general mayhem (see the video above). The representatives of several embassies, including Great Britain, Sweden, and Pakistan, and the head of the UN in Bosnia had to shelter in the Islamic center. More than thirty Bosniaks were injured. Murat Bandić died later in Banja Luka's hospital due to stoning. 

There is a famous and, most likely, apocryphal story in the Old Testament where an adulterer was brought before Jesus. The Jews wanted to see if Jesus would apply or disobey the Old Testament punishment for adulterers, i.e., stoning. Sensing their intention, Jesus famously proclaimed, "Let him who is without sin cast the first stone." The people gathered around him departed. No such hesitation existed in Banja Luka on May 7th, 2001. There was no sin and no crime in stoning and killing an innocent Muslim. 

Source: Wikipedia Commons

Photo courtesy of NASA

​Dok sam odrastao, bio sam fasciniran ogromnim brojem zvijezda koje sam mogao vidjeti na nebeskom svodu. U tom pogledu, ne mislim da sam bio jedinstven. To je bilo vrijeme kada je nebo bilo naš ekran. Zvijezde su bile aplikacije. Moj prijatelj i ja bismo gledali očaravajuću sliku noćnog neba, razgovarali o mogućnosti međuzvjezdanog putovanja, vanzemaljskim svjetovima i – prije svega – šta sve to znači. Noćno nebo nad mojim zavičajem u Jablanici bilo je posebno očaravajuće ljeti, kada su duge šetnje, večernje ljenčarenje i ljetni raspusti pojačavali našu mladalačku nevinost.

Počeo sam čitati o nauci, kompjuterima, astronomiji i naučnoj fantastici pretplativši se na nekoliko dostupnih časopisa u bivšoj Jugoslaviji, među kojima je prije svega „Galaksija“. Iz njih sam naučio o crnim rupama, antimateriji i – kasnije – programiranju u Basic-u (10 PRINT “Hello”; 20 GOTO 10). Učitavanje igara na ZX Spectrumu je uvijek bilo kao klackalica. Nismo znali kada će se pojaviti strašna “R Tape Loading Error” poruka koja je označavala grešku prilikom učitavanja sa kasete (čitali smo tu poruku fonetski kao da je napisano na bosanskom). Moj brat je naučio programiranje na "mašinskom" jeziku. Na Spectrumu je to značilo unos koda pomoću POKE naredbe. Konačno smo mogli imati neograničene živote i kompletirati Manic Miner. Bili smo u matrici, prije nego je postojao Matrix.
 
Ali velika pitanja i fascinacija univerzumom ostali su u srži moje potrage, sve dok nisam naišao na naučnofantastični roman Karla Sagana koji mi je promijenio život. Sagan je bio poznat po svojoj TV seriji „Kosmos“, a sjećam se nejasno da sam gledao neke epizode na jugoslovenskoj televiziji. Knjiga o kojoj je riječ, koju sam čitao tokom ljeta (ne mogu se sjetiti godine, ali tada sam vjerovatno imao 15-16 godina), pogodila je sve moguće žice u mom krhkom adolescentskom biću. O svim velikim pitanjima filozofije, religije, nauke i naučne fantastike na stranicama romana raspravljalo je mnoštvo filozofa, vjerskih vođa i naučnika. Kao da je Sagan želio iznijeti sve argumente za i protiv svega čega se možete sjetiti – Boga, vječnosti svemira, nauke kao odgovora, praznovjerja, vanzemaljskog inteligentnog života – i zatim vam dozvoliti vam da istražite sve te različite uglove i perspektive.
 
Protagonistica romana, Ellie Arroway, je bila naučnica pri SETI programu koji je pratio signale iz svemira, tragajući za inteligentnim životom i porukama. Na tragu David Humea, Ellie je bila primjer pozitivističke naučnice koja je vjerovala samo u ono što je vidljivo, opipljivo i što se može izmjeriti. Nakon što je doživjela iskustvo intergalaktičkog putovanja koje nije zabilježila niti jedna kamera na njenom svemirskom brodu, počela je preispitivati osnovne postulate svoga pristupa nauci i životu. Kako pričati o onome što si doživjela i što zasigurno znaš da je istina, ali ne možeš nikome dokazati ili pokazati? Mladi Wittgenstein bi rekao da se o tome ne treba ni pričati. Stariji Wittgenstein se ne bi baš složio. Islamska tradicija bi rekla da je moguće ali su samo imena ista.
 
Godinama kasnije snimljen je dobar film, zasnovan na romanu, sa Jodie Foster i Matthew McConnaughyjem. To je, naravno, bilo blijedo u poređenju sa knjigom, kao što filmovi gotovo neizbježno i budu.
 
Da, knjiga se zove “Kontakt”. Kako je knjiga nastavila graditi krešendo do svog nezaboravnog finala, cijelo moje biće je počelo drhtati. A onda je došlo sljedeće:
 
„Svemir je namjerno stvoren, rekao je krug. U kojoj god galaksiji se slučajno nađete, uzmite obim kruga, podijelite ga sa njegovim prečnikom, izmjerite precizno i otkrijte čudo - još jedan krug, povučen kilometrima nakon decimalnog zareza. Dalje se nalaze bogatije poruke. Nije važno kako izgledate, od čega ste napravljeni ili odakle dolazite. Sve dok živite u ovom univerzumu i imate skroman talenat za matematiku, prije ili kasnije ćete ga pronaći. Već je ovdje. Unutar svega je. Ne morate napustiti svoju planetu da biste je pronašli. U tkivu prostora i u prirodi materije, kao i na velikom umjetničkom djelu, nalazi se, sitno napisan, umjetnikov potpis. Stojeći nad ljudima, bogovima i demonima, podvodeći čuvare i graditelje tunela, postoji inteligencija koja prethodi svemiru. Krug se zatvorio. Našla je ono što je tražila.”
 
Jeza i drhtaj. Svaki. Božiji. Put.
 
“U tkivu prostora i u prirodi materije, kao i na velikom umjetničkom djelu, nalazi se, sitno napisan, umjetnikov potpis.”
 
Našao sam svoje odgovore baš kao i Ellie, naučnica i glavni protagonist. Od toga je bio samo jedan korak do čitanja ajeta u Kur'anu o stvaranju nebesa i Zemlje, Božijem pažljivom čuvanju kosmosa i "zori kada diše". Nije bilo kontradikcije između mlađahnog, naučno nastrojenog, i zrelog, duhovno i religiozno usmjerenog – oboje sam ja. U mom umu nikada nije postojala kontradikcija između ljepote svemira i ljepote njegovog Stvoritelja.
 
Kako su nam u zadnjih godinu dana počele stizati predivne fotografije svemira sa Webb teleskopa, neki su citirali kur'anske ajete diveći se slikama kosmosa. Meni to nije bilo potrebno. Bog ionako već govoraše.

Ja, u Bosni, živim
​(u čast Pjesnikovoj „Bio sam u Bosni“)

Ja živim poluživotom
Odoh iz zelene i kršovite Hercegovine odveć davno
Ostavih Neretvu i hladno plavetnilo Čvrsnice
Napustih kanjon Vrbasa i klisure strme
Ja život tražih
 
Pohodih zemlje i krajeve mnoge
U Maleziji nauku i dom pronađoh
Na Javi Budu pod zvonom vidjeh
Oko Ćabe, u zanosu vjere, tavaf činih
Ja život tražih
 
U zemlji Irokeza nauku učih
U rezervatima koji poluživotom žive
Sevdahom dušu hûdu hranih
I zatočenik u Zemlji Slobodnih postadoh
Ja život tražih
 
U Bosnu se vraćah, zelenu i čistu
U Hercegovinu moju, kamenu i bistru
Kuckanje ibrika i džezvi osluškivah
I dah planine u jutro rano omirisah
I život osjetih
 
Snivajući dan kada će moja već gruba stopala
Od abdesta planinskom vodom natopljena
Na zastrti šareni ćilim stati
I ovom poluživotu kraj ispjevati
 
Jer ja, samo, – u Bosni – živim
 
                                                                                                                                                     Virdžinija, 3. Oktobar 2017.

​“Ya Shaykh!” Those were the favorite words by Dr. AbdulHamid AbuSulayman. He would use them to draw your attention, ask a question, explain something, or simply call you. It is rare to find a combination of scholarly erudition, humility, approachability, and wholesomeness. Wholesomeness. That is probably the best word to explain and understand Dr. AbdulHamid. A complete person who engaged equally with the most modest among us and with the most learned.
 
Though my encounters with Dr. AbdulHamid were rather brief, they left a lasting impact. I am sure it is the same with everyone else who has had the blessed opportunity to meet him. When I first arrived at the International Islamic University Malaysia (IIUM) as a student in 1994, I heard of the university’s Rector who was heavily involved in every aspect of the university. What was impressive to me is that he was genuinely concerned with the student’s well-being. Many of us came from war-torn and poorer regions of the world, so he knew that we couldn’t afford tuition or cover our living expenses. He worked hard with the university administration to raise money for this purpose. Dr. AbdulHamid encouraged students to get married. Under his leadership, the administration provided additional financial assistance to married students. Faithful to the Ummatic spirit which he fostered among everyone around him, he advised students from different ethnic and national backgrounds to get married. He saw the IIUM as the ground for creating a new identity, one that is rooted in the cosmopolitan understanding of the Ummah and not on narrow ethnic, racial, or regional identities.
 
Dr. AbdulHamid thought and lived the Ummah his every waking moment. The idea of the crisis of the Ummah – more precisely, of the Muslim mind – consumed him. For that reason, he took the task of leading an Islamic university – together with his friends and colleagues – and shaped its very identity based on the idea of “Islamization of knowledge,” (IOK) as developed by Ismail al-Faruqi (Naquib al-Attas took a different approach to IOK, though there are many similarities between the two). Dr. AbdulHamid saw education as a way forward for the Ummah. At the IIUM, the students in Islamic studies had to minor in humanities/social sciences, while those who majored in the latter had to minor in Islamic studies. He wanted the Islamic scholars and social scientists to be able to communicate with one another. He also believed that those who studied humanities and social sciences needed to learn Arabic to connect with Islamic heritage. This was a huge leap forward, compared to Islamic schools and secular universities, which usually excluded one another.
 
One of Dr. AbdulHamid’s favorite stories that illustrate his love for the Ummah was from his early childhood. Growing up in Makkah, he observed the pilgrims on their annual Hajj. He observed the faces of the hajjis, both men and women (who are not to cover their face), and concluded that Allah wanted people to gather in their diversity to understand, “this is your brother, this is your sister.” The equality of Muslims was foremost in his mind. Dr. AbdulHamid would often recall ‘Umar’s (RA) words about Abu Bakr (RA): “Abu Bakr is our master who freed our master (Bilal RA).” (Sahih al-Bukhari)
 
Dr. AbdulHamid also narrated how he would go around Makkah, looking at its geography and topography, only to conclude that Prophet Muhammad SAW could not have come up with the Qur’an on its own, that it had to have been a Revelation from Allah SWT. He wanted other Muslims to come to similar conclusions based on their thinking, and not simply because they were told so. Consequently, personal accountability ranked high in Dr. AbdulHamid’s mind. He was eager for Muslims to develop a thinking mind that would lead to authentic selfhood, rooted in the Qur’anic worldview and sound thinking. Such an authentic self would guide Muslims in their worldly pursuits and secure a felicitous standing in the Hereafter. A Muslim who developed such an awareness would be highly conscious of his/her behavior and actions, so much so that on the Day of Judgment his/her accountability would be self-evident. To this end, he would quote, “Read your scroll; this Day you suffice to take account of yourself.” (Al-Isra’, 17:14)
 
I had the great good fortune of spending almost three weeks with Dr. AbdulHamid in 2014 when I worked at the IIIT. Dr. AbdulHamid was advising the IIUM on curricular reform. He met daily with various university faculty, administrators, and leadership. I accompanied him through these meetings and lectures, learning a great deal about his work ethic. He was almost 80 at the time, but he tirelessly worked toward his life goal of creating a university worth of a Muslim. He stressed the need for Muslims to be critical thinkers and well-versed in various areas of knowledge, while at the same rooted in the Qur’anic worldview.
 
As a person, he was humble and modest in a very refreshing way. We are constantly bombarded by religious leaders and celebrities who promote hierarchy and require adulation. Dr. AbdulHamid wanted none of that. In Malaysia, where traditional Asian and Islamic values demand respect for the authority to an n-th degree, he stood for equality and humility. Where the Malays would kiss the hand of an elder or a prominent person, Dr. AbdulHamid would withdraw his hand after shaking hands to avoid it being kissed. He wanted Muslims to be confident and independent, not servile and self-abasing. That was one of the biggest lessons I learned from him.
 
Dr. AbdulHamid’s legacy goes way beyond his intellectual works. He was a wonderful example for contemporary Muslims who are trying to find the way in today’s complicated world, negotiating between Islamic traditions and legacies on the one hand, and contemporary knowledge and realities on the other.
 
Fittingly, Dr. AbdulHamid was buried after the Jum’ah prayer in Makkah al-Mukarramah, his birthplace. May his soul rest with members of the Prophet’s SAW family, companions, and other illustrious predecessors, and may they be rejoined with the Prophet Muhammad in Jannah al-Firdaws. 

Prof. Malik, as we called him, was truly a giant. He was a path-breaking scholar in the field of Islam and psychology, a wonderful teacher, and a role model. His father-like figure and gentle manners made his classroom such a warm place. He was truly a fount of knowledge. His classes were not monologues; he always engaged his students and encouraged deep discussions of whatever the topic of the day was. Prof. Malik used to refer to us, students, as sons and daughters. "My son... my daughter..." were the words with which he would preface his answers or comments. I had a great good fortune of studying with him at the International Institute of Islamic Thought and Civilization (ISTAC) in Kuala Lumpur in the 1990s, which - at the time - was an amazing graduate school, led by Prof. Syed Muhammad Naquib al-Attas. It had an astonishing faculty, consisting of some of the most brilliant Muslim minds at the time. It was a privilege to study at ISTAC.

Born in Sudan in 1932, Prof. Malik studied at the American University in Beirut during the time when the Arab/Muslim world was undergoing a tremendous transformation due to the end of the colonial era. Prof. Malik obtained his PhD in psychology from the University of Leicester in England, and his postgraduate certificates in clinical psychology from London University. He had a rich academic career, was an accomplished clinical psychologist, and served as UNESCO expert. 

​Building on this book and on his own rich knowledge and experience, Prof. Malik wrote one of the most introspective and helpful books a Muslim (or any person) could read, "Contemplation: An Islamic Psychospiritual Study." In it, he led the reader to the path of self-discovery and spirituality through reflection, meditation, and contemplation - and all rooted in Islamic spiritual ideas and practices. Reading this book always returns me to the happiness that pervaded through Prof. Malik's classroom. 

Ismet Bašić
Imam in Zenica, Bosnia and Herzegovina
(A graduate of al-Azhar University in Cairo, Egypt)

[The translator's note: This self-critical and introspective short essay, authored by a Bosnian Imam who graduated from al-Azhar University, caught my attention by its unique combination of self-reflection and a call to (in)action. This type of essay is common in Bosnian Islamic discourse. The essay was published in "Preporod" (Renewal), a Bosnian Islamic biweekly newspaper. It has recently celebrated its 50th anniversary and is currently edited by Senada Tahirović, the newspapers' first female editor. Preporod publishes news articles about the Muslim community in Bosnia and Herzegovina, essays and reflections by Bosnian scholars and Imams, translations of essays from various world languages, and many other interesting pieces. It's in the Bosnian language so its reach is limited to the former Yugoslavia. It's truly a remarkable publication, a testament to the vitality of Islam in Bosnia and Herzegovina and in Southeastern Europe. - ES]

​In the last several years, we are witnessing how the European media, from time to time, publish cartoons that instigate anger among the Muslim population. Very often, the timing of those cartoons coincides with the time when Muslims are preparing for welcoming the Islamic month of Rabi' al-Awwal, the month of the Prophet's SAW birth. The very timing of these publications, during the period when the Muslims remember their Prophet even more intensely and when they are trying to make his teachings and beauty closer to the people, give us the right to suspect that they are targeting the Muslim reaction, as if to say: "Look, such are the Muslims! This is their violent religion. This is what their prophet taught them."

​And so, every time during the month of Rabi' al-Awwal, instead of the celebration of the Prophet's Sunnah, we see the month of violent demonstrations, murders, calls for the boycott, and the opportunity to score cheap points among the Muslim masses. It is important to mention that, in spite of the Prophet's description in the hadith corpus, there is no single image that would truly tell us how the Prophet looked. The Prophet did not allow his image to be created, although there were drawers and painters in Madinah, probably out of fear that the young Muslim community may stumble in credal matters, as was the case with the Christians and their attitude toward 'Isa (Jesus) a.s.

We can then say that no cartoon, or a picture, can represent Muhammad SAW. In our violent reaction, and by calling for murder, we are actually agreeing that the cartoon represents Muhammad SAW. That cartoon, or any other picture, can never be my Prophet! My and our Prophet is his life-example, what he did and asked us to do. Besides, Allah SWT swears in the Qur'an not by the Prophet's image, but by his life: "By your life, [O Muhammad], indeed they were, in their intoxication, wandering blindly." (Al-Hijr, 72) Unfortunately, the Muslims have made a cartoon out of the Prophet's life, instead of following it and practicing its teachings.

We are endlessly quarreling and dividing ourselves, although the Prophet SAW - as "the walking Qur'an" - taught us the values of harmony and brotherhood. Today, the Muslims are most illiterate, percentage-wise, although the Prophet's SAW first revealed message was, "Read (learn, study)!" The Prophet was the example in how to treat a wage-earner and stressed that s/he should be fairly compensated for her/his efforts before the sweat even dries [as in a well-known hadith - ES]. Today, though, many of those whose outward appearances and titles indicate belonging to Islam treat their workers like slaves. As a result of our overall attitude toward Islam, which we treat as a sum-total of slogans and outward appearances, we have turned the Prophet's teaching into a cartoon, and for that reason, the cartoons hit us hard. In fact, those cartoons cannot represent the Prophet, but they can probably represent the contemporary Muslim situation.

A Muslim who understood the teachings of his/her Teacher [the Prophet SAW - ES] would act in line with the behavior of a famous scholar, Muhammad al-Sha'rawi (d.1998). One time, Shaykh al-Sha'rawi was asked about a book that insulted the Prophet SAW. He answered, "I did not read it, nor will I read it." The journalist followed up, "But the whole world is talking about this book, our respected shaykh." "My dear child," replied Shaykh al-Sha'rawi, "Allah tells us in the Qur'an: "And indeed Allah has sent down to you in the Book that whenever you hear the signs of Allah being rejected or being made fun of, do not sit with those people, until they engage in some other conversation; or you too are like them; undoubtedly Allah will gather the hypocrites and the disbelievers, all together, into hell." (Al-Nisa', 140) 
​
The polytheists used to compose insulting poems against the Prophet but none of those came down to us because Muslims refused to transmit them or talk about them. They acted according to the advice of 'Umar (RA), "Destroy the falsehood with your silence." (أميتوا الباطل بالسكوت) In other words, do not promote it by reacting to it and talking about it!

Source: Preporod, November 15, 2020 (​https://www.preporod.com/)