Razglednice iz predizborne Amerike

​RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020
 
“REPUBLIKA, AKO JE USPIJETE OČUVATI“
 
Postoji poznata anegdota iz ranog razdoblja američke historije. Godina je 1787., jedanaest godina nakon što je Amerika proglasila nezavisnost. Jedna žena upita čuvenog Benjamina Franklina, na izlasku iz sale u kojoj je održan ustavni kongres koji je vodio raspravu o budućem američkom ustavu, „Šta ste nam dali, republiku ili monarhiju?“ Franklin odgovori, „Republiku, ako je uspijete očuvati“. 

Američka republika je prošla kroz više izazova i iskušenja, od kojih je najveći bio Građanski rat (1861-1865) koji je skoro uništio ovu tada još relativno mladu zemlju. Mnogi su nakon toga vjerovali da će najveći izazovi biti vanjske prirode, nacistička Njemačka ili komunistički Sovjetski Savez, pa možda trenutno i Kina. No, historija uči da ukoliko ne budu osvojene i poražene izvana – a to se u slučaju SAD-a teško može očekivati – velike države se obično uruše iznutra. Stoga je predsjednički mandat Donald J. Trumpa možda i najveći izazov za ustavni poredak SAD-a. Političari i analitičari su često skloni pretjerivanju pa skoro svake izbore zovu sudbonosnima. Ovi izbori, prema svim pokazateljima, to vjerovatno i jesu. Njihov rezultat će u velikoj mjeri dati odgovor na Franklinov komentar o očuvanju republike. 
 
U narednih nekoliko sedmica, pokušat ću dočarati predizbornu atmosferu i situaciju u kojoj se trenutno nalazi najjača zemlja današnjice, sa posebnim osvrtom na političku i ekonomsku situaciju, obrazovanje, ulogu vjere, položaj američkih muslimana, kao i američku spoljnu politiku. Cilj nije ponavljati ono što je već dostupno u vijestima kojima inače dominiraju Amerika i Trump, nego ponuditi analizu zasnovanu na dugogodišnjem izučavanju i praćenju trendova unutar američkog društva. Tekstove ću popratiti doživljajima i anegdotama koje će čitaocima približiti američku svakodnevnicu. Ovaj prvi tekst će ponuditi kontekst, odnosno postaviti osnove za razumijevanje američke političke filozofije i kulture.
 
O Americi se često govori kao o paradigmatičnoj demokratskoj državi. Treba se podsjetiti, međutim, da je demokratija bila skoro nepostojeća kategorija u vrijeme stvaranja SAD-a. Američki mislioci i državnici su vodili debate o tome koji je najbolji oblik vlasti tokom najmanje par desetljeća prije donošenja američkog ustava. James Madison, koji je i glavni autor američkog ustava, izučavao je razna ustavna uređenja koja su postojala tokom historije i došao do zaključka da demokratija po atenskom principu ne bi bila moguća u jednoj velikoj državi kao što je Amerika, a ona je tada bila teritorijalno puno manja nego sada. Na kraju je predložio da Amerika bude uređena kao republika, odnosno reprezentativna demokratija, i kao federacija. Ralph Ketchum, autor najvažnije Madisonove biografije (kod kojeg sam slušao predmet Osnove američke političke misli na doktorskom studiju na Syracuse University), tvrdi da kada se govori o „namjerama osnivača američke države“ tu se prevashodno misli na Madisona. Druga, suprotstavljena, strana je zagovarala konfederativno uređenje sa jako slabom centralnom vlasti i visokom ovlasti konstitutivnih država. Ova neslaganja su nastavljena čak i nakon uspostavljanja SAD kao države, da bi 1861. kulminirala Građanskim ratom. 
 
Iako su snage koje su podržavale Uniju, odnosno postojeći ustav, odnijele pobjedu, odjeci Američkog građanskog rata su ostali i do danas. Građanima Bosne i Hercegovine bi ovi odjeci trebali biti poznati. Pitanje zastave je jedan takav kamen spoticanja. Da li su zastave koje su korištene tokom Građanskog rata separatističke? Da li je zastava Konfederacije rasistički simbol, obzirom da se Konfederacija borila za opstanak robovlasništva? Da li je priroda Građanskog rata bila borba za veća prava država / federalnih jedinica ili se radilo o borbi za ukidanje robovlasničkog sistema? Pew centar za istraživanje je proveo anketu 2011. u kojoj se 48 posto Amerikanaca izjasnilo da je Građanski rat vođen zbog prava država, dok je 38 posto vjerovalo da je glavni razlog bila borba protiv robovlasništva. Iako je naziv Američki građanski rat naširoko prihvaćen, u nekim državama američkog Juga se još uvijek govori o Ratu sjevernjačke agresije (the War of Northern Aggression). 
 
Obrazovni sistem je pod kontrolom saveznih država, iako postoje određeni regulativi od strane centralne vlade u Washingtonu. Tako su, na primjer, udžbenici u Texasu različiti od udžbenika u New Yorku. Učenici iz različitih američkih država nerijetko uče različite verzije američke historije. Obrazovanje se uglavnom finansira iz lokalnih izvora, što stvara ogromne nejednakosti. U bogatijim krajevima, gdje je dohodak od poreznih obveznika viši, obrazovanje dobiva i više novca. Tako se razlike između bogatijih i siromašnijih dijelova Amerike samo produbljuju. Policija je također pod kontrolom saveznih država. Ova podjela ingerencija između centralne vlade i vlada saveznih država omogućava veću efikasnost u teritorijalno velikoj državi kakva je SAD, ali često stvara sukob između raznih nivoa vlasti. Očigledan primjer se desio tokom nedavnih demonstracija u Washingtonu. Predsjednik Trump je mobilizirao pet hiljada pripadnika Nacionalne Garde iako je distriktna policija Washingtona imala situaciju pod kontrolom. Washington, kao glavni grad SAD-a, nema status savezne države pa prema tome nema ni guvernera. Iako je policija pod komandom ureda gradonačelnika, postoji više nivoa sigurnosnih snaga zbog prisustva državnih institucija. 
 
Još 1970-ih, Arthur Schlesinger Jr. je primijetio fenomen „imperijalne predsjedničke funkcije“ (imperial presidency) o kojem je napisao i istoimenu knjigu. Njegov glavni argument je da je funkcija predsjednika SAD-a izašla iz okvira koje su joj predviđene ustavom. Drugim riječima, predsjednici su tokom vremena povećavali opseg predsjedničke funkcije i time narušili delikatnu ravnotežu između tri grane vlade koju je uspostavio američki ustav. To se naročito može vidjeti u spoljnoj politici gdje su predsjednici često donosili unilateralne odluke, pogotovo u vojnim operacijama. Iako američki ustav precizira da samo Kongres ima pravo da objavi rat, predsjednici su često davali ovlaštenje vojsci da intervenira u konfliktima širom svijeta bez prethodnog odobrenja Kongresa. Oni su to pravdali činjenicom da ustav imenuje predsjednika za vrhovnog komandanta američke vojske. 
 
Ova tenzija između Kongresa i predsjednika se nastavlja i do danas. Još jedan izvor predsjedničke moći su izvršna naređenja po kojima predsjednik može kreirati politiku bez upliva Kongresa. Ova naređenja često završe pred sudovima koji ponekad proglase takva naređenja nevažećim. Baš kao i kod imperijalne funkcije, broj ovih naređenja se povećao kroz historiju. U prvih skoro osamdeset godina, zaključno sa Abraham Lincolnom, predsjednici su izdali manje od dvije stotine ovakvih naređenja, ili u prosjeku manje od tri godišnje. Franklin Roosevelt je izdao preko 3700 naređenja tokom 12-godišnjeg predsjedničkog mandata, odnosno u prosjeku preko 300 godišnje! Naravno, on je predsjedavao tokom oporavka od Velike depresije, kao i tokom Drugog svjetskog rata. George W. Bush je izdao 291, Barack Obama 276, a Donald Trump je do sada izdao 181 takvo naređenje. Trump je izabran u ovako ojačanu funkciju predsjednika. Sistem kontrola i ravnoteža (checks and balances) je dobrano narušen još prije njegovog dolaska na vlast. Pitanje je da li sistem može izdržati još jedan Trumpov mandat.
 
U septembru 2017. godine, u jednom od paviljona Nacionalnog Arboretuma nadomak Washingtona, bio sam na ceremoniji zakletve na kojoj sam primio američko državljanstvo. Posebna ceremonija je bila upriličena prigodom obilježavanja Sedmice američkog ustava, koji je bio potpisan te daleke 1787., dakle 230 godina prije nego sam postao državljaninom SAD-a. Do mene je sjedio jedan Afganistanac sa kojim je bio njegov prijatelj, Amerikanac. Prišao sam da se upoznamo, i nakon što sam mu rekao moje ime, on se predstavi sa, „David Rohde.“ „Taj David Rohde?“ „Da,“ odgovori. Moj sugovornik je bio čuveni David Rohde, koji je napisao knjigu „Endgame“ o genocidu u Srebrenici, prvi strani novinar koji je razotkrio stravične zločine genocida u Srebrenici i još stravičnije načine prikrivanja istih, za što je dobio Pulitzerovu nagradu. Nekoliko godina kasnije je bio u Afganistanu gdje su ga Talibani uhapsili, zajedno sa njegovim vodičem i vozačem – upravo s tim Afganistancem koji je taj dan dobivao američko državljanstvo. Nakon što je proveo sedam mjeseci u zatočeništvu, David i njegov prijatelj su uspjeli pobjeći iz zatvora i konačno se vratiti u Ameriku. (Kada su ga uhapsili, David je rekao Talibanima da je izvještavao iz Bosne i da je pisao pozitivne stvari o muslimanima. Jedan od Talibana se okrenuo drugome i rekao, „Ovaj vrijedi puno para!“)
 
Naš razgovor se ubrzo okrenuo ka političkoj situaciji u Americi i Trumpovom mandatu. David me upitao šta mislim o svemu tome. Odgovorio sam, pomalo naivno za jednog politologa, „Mislim da su naše institucije jače od jednoga čovjeka.“ Tri godine kasnije, nakon Trumpovog sistematskog podrivanja mnogih ustavnih institucija i demokratskih normi, u to više nisam siguran. Američka republika je u krizi.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020 (2)
 
(PRED)IZBORNI RITUALI I HAOTIČNOST DEMOKRATIJE
 
Godina je 1800-ta. Predsjednički izbori između Thomas Jeffersona i John Adamsa su dali rezultat koji je pokazao da su se tvorci američkog ustava malo previdjeli po pitanju uloge elektora, odnosno onih koji imaju pravo dati glas u ime izbornog koledža (electoral college). Pošto ustav nije predvidio razliku između predsjednika i potpredsjednika prilikom glasanja, Jefferson i njegov potpredsjednik, Aaron Burr, su završili sa po 73 dobijena glasa, dok je Adams dobio 65 glasova u izbornom koledžu. U slučaju neriješenog rezultata, ustav je nalagao da će Predstavnički Dom američkog Kongresa imati odlučujuću ulogu. Nakon 35 (!) krugova glasanja tokom pet dana vijećanja, konačno je Jefferson odnio prevagu i pobijedio u 36. krugu glasanja u Kongresu. Alexander Hamilton je odigrao odlučujuću ulogu, ubijedivši članove svoje stranke Federalista da podrže Jeffersona. Tako je Jefferson, inače pisac Deklaracije nezavisnosti iz 1776., postao treći američki predsjednik. Zbog ovoga je naknadno usvojen poduži 12. Amandman na američki ustav koji precizira izbore za predsjednika i otklanja nejasnoće koje su postojale u izvornoj verziji. Inače, Burr nikada nije zaboravio Hamiltonu ulogu koju je odigrao prilikom ovih izbora. Njihova netrpeljivost se nastavila sve do 1804., kada je Burr izazvao Hamiltona na dvoboj pištoljima, kako su tada dozvoljavali običaji, što je Hamilton i prihvatio. Hamiltonov hitac je promašio Burra, dok je Burr bio precizan. Hamilton je preminuo dan nakon dvoboja. Čitava epizoda podsjeća na jedan dobar vestern i pokazuje koliko je demokratija tada, kao i sada, jedan kompliciran i, često, haotičan oblik vlasti. No, kako reče Winston Churchill, „demokratija je najgori oblik vlasti, izuzev svih drugih koje su ljudi pokušavali uspostaviti s vremena na vrijeme“.
 
Šta je izborni koledž i zašto Amerika koristi ovaj naizgled nedemokratski način izbora predsjednika? Američki ustav nije nastao u vakuumu. On je rezultat političkih i društvenih dešavanja koja su prethodila njegovom usvajanju. Ta događanja su dovela do kompromisnog rješenja između zahtjeva demokratije i federalnog uređenja koje daje određena prava saveznim jedinicama. Tako je odlučeno da predsjednika ne bira narod direktno, nego elektori koji će uzeti u obzir volju naroda. Dvodomno parlamentarno uređenje (Kongres = Zastupnički Dom + Senat) je kompromis između saveznih država, gdje svaka od njih ima po dva senatora bez obzira na veličinu, i cjelokupne države, gdje Zastupnički Dom ima proporcionalnu zastupljenost po broju stanovnika. Tako je broj elektora u svakoj državi zbir dva senatora i broja kongresmena u Zastupničkom Domu. Ovo naravno daje više izbornih glasova mnogoljudnijim državama ali, proporcionalno govoreći, manje države imaju veću „težinu“. Iz ovih razloga je republika (tj., reprezentativna demokratija) precizniji naziv za američku državu nego demokratija. Republika zasnovana na ustavu je jedan vid demokratije ali ona nije i puka vladavina naroda. Jer, kada bi narod imao punu vlast onda bi većina mogla određivati sve. U takvom uređenju bi manjine (nacionalne, etničke, vjerske) bile zakinuta za mnoga prava. Moderna demokratija jeste reprezentativna demokratija upravo zbog toga što garantira prava uprkos volji većine.
 
Izbor za američkog predsjednika se odvija u četiri koraka. Prvi korak su lokalni izbori gdje građani glasaju za unutarstranačkog kandidata. Drugi korak su nacionalne konvencije gdje glavne partije nominiraju svog kandidata za predsjednika, a na osnovu lokalnih izbora. Zatim slijedi treći korak, nacionalni predsjednički izbori. U posljednjem koraku, elektori daju glasove za predsjednika, na osnovu predsjedničkih izbora. Kao što se vidi, predsjednički izbori su samo jedan od četiri koraka, iako su najviše u središtu pažnje. Prilikom svih drugih izbora, kandidati se biraju po jednostavnom većinskom principu. Kandidat koji osvoji najviše glasova pobjeđuje. Ovakav sistem daje nekoliko zanimljivih rezultata. Kombinacija većinskog sistema glasanja na lokalnim izborima, federalnog sistema, i izbornog koledža vodi ka stvaranju dvije dominantne političke partije, što i jeste slučaj u SAD. Drugi rezultat je to da je moguće da predsjednički kandidat osvoji većinu glasova na nivou SAD-a, ali da ne pobijedi. Ovo se desilo pet puta, tri puta u 19. stoljeću i dva puta u zadnjih 20 godina, na izborima 2000. kada je Bush pobijedio Gore-a, i 2016. kada je Trump porazio Hillary Clinton. Treći ishod je politička polarizacija zbog dvostranačkog sistema. Ta polarizacija – koja može biti politička, ideološka, pa i na bazi rase i etniciteta – je sve više izražena u zadnje vrijeme. I na kraju, zbog izbornog koledža, savezne države koje su tzv., „swing states“, odnosno države koje kao ljuljačke jednom glasaju za kandidata jedne stranke a naredni put za onu iz druge, dobivaju na važnosti. Naime, najveći broj saveznih država je historijski već opredijeljen za jednu ili drugu partiju. Manji broj država je na granici i one postaju poprišta političkih kampanja.
 
Naravno, u Americi postoji više političkih partija ali samo dvije imaju značaj na nivou izbora. Izborni koledž se sastoji od 538 glasova: 435 na osnovu Predstavničkog Doma, 100 na osnovu Senata, i 3 glasa koje ima District of Columbia, gdje se nalazi glavni grad. DC nije savezna država pa time nema predstavnike u Kongresu ali je na osnovu 23. Amandmana koji je donesen 1961. dobio pravo na proporcionalnu reprezentaciju u izbornom koledžu, što trenutno iznosi tri glasa. Znači, kako bi kandidat postao predsjednik mora dobiti 270 glasova u izbornom koledžu ako se radi o izborima između dva kandidata, što je ove godine i slučaj.
 
Svaki sistem ima svoje rituale, a ritual demokratskih izbora su predizborne kampanje. One sada nisu strane ni čitateljima na balkanskim prostorima ali je u Americi to dovedeno do jako visokog nivoa. Od početka 2019. pa do jula 2020. Trumpova kampanja je sakupila milijardu i sto miliona dolara, od kojih su potrošili oko 800 miliona! Bidenova kampanja je uspjela sakupiti 364 miliona dolara samo u avgustu ove godine. Ti se novci troše, između ostalog, na bjesomučne medijske kampanje koje ne samo da podržavaju poželjnog kandidata nego i vrlo često negativno govore o protivniku. Većina ovih sredstava se troši u navedenim „swing states“ – Michigan, Pennsylvania, Florida, Ohio, Wisconsin, Georgia – gdje je politička klima došla do usijanja. Time dolazi do još veće polarizacije u ovim državama. Biden, npr., nema računicu da troši novac u DC-u gdje je Hillary Clinton osvojila 92 posto glasova. 
 
Zbog pandemije korona virusa veliki politički skupovi se skoro pa i ne održavaju tako da se kampanja većinom vodi na televiziji i preko interneta putem društvenih medija. Za televizijske kampanje se veže jedan zanimljiv detalj. Prva kampanja koja je imala visoku zastupljenost na televiziji je bila 1960. između Kennedyja i Nixona. Kennedy je bio fotogeničan, mlađi, a može se reći i zgodniji od Nixona. Preko 70 posto gledatelja je držalo da je Kennedy odnio pobjedu u debatama. No, oni koji su slušali debatu na radiju su dali prednost Nixonu. Od tada se puno pažnje posvećuje scenskom nastupu i izgledu. Široko korištenje interneta otvara vrata za još veće manipulacije kao što je bila ona od prije četiri godine kada je Rusija manipulirala reklamama i lažnima vijestima, posebno na Facebooku. Američki Senat je objavio izdašan izvještaj u dva toma, na nekih 150 stranica, o ruskom uplitanju u izbore iz 2016. Iako je izvještaj uveliko redigiran, glavni nalazi su pristupni i laki za razumijevanje. Izvještaj potvrđuje veliku upletenost Rusije i njenih igrača u manipulaciju nad američkim stanovništvom tokom izborne kampanje. Ako je jedna moćna Amerika bila žrtvom ovakvih manipulacija može se samo zamisliti koliko štete Rusija i slične zemlje mogu nanijeti drugim demokratskim državama.
 
U ovoj predizbornoj kampanji posebno se ističe problem rase i etniciteta. Sada više nije tajna da je Trump bazirao svoju kampanju na „bijelom nacionalizmu“, odnosno priči o ugroženosti bijelaca, tj., ljudi evropskog porjekla. Naravno, on ne koristi taj rječnik nego navodi da su „pravi“ Amerikanci ugroženi ili da „prava“ Amerika nestaje. Pod „pravom“ naravno misli na kulturu bijelaca. MAGA moto Trumpove kampanje (Učini Ameriku ponovo velikom) se često čita kao poziv da se Amerika ponovo načini bijelom. Problem rasnih odnosa je Ahilova peta Amerike, a robovlasništvo njen istočni grijeh. Afroamerikanci su postali građanima SAD-a tek nakon Građanskog rata, znači nekih 80 godina nakon usvajanja američkog ustava. Tek su nakon Zakona o građanskim pravima 1964. i Zakona o pravu glasa 1965. afroamerikanci dobili potpunu zakonsku jednakost po ovim pitanjima. Međutim, diskriminacija i dalje postoji kao što se može vidjeti u primjerima policijskog nasilja prema afroamerikancima i drugim ljudima tamnije boje kože. Najnovija Trumpova inicijativa o pisanju nastavnog plana po kojem će američka historija biti prikazana sa „patriotskog gledišta“ je samo još jedan u nizu pokušaja da se dokine progres koji je Amerika načinila po pitanju priznavanja prava manjina. Historijski, bijelci su sačinjavali preko 80 posto stanovništva u Americi. Na zadnjem popisu stanovništva iz 2010. taj broj je pao na oko 72 posto ako se u taj broj uzmu i bijeli stanovnici hispano porjekla. Ta cifra je tek oko 60 posto ako se izuzme ova zadnja populacija. Između 2000. i 2018., u 109 okruga u 22 savezne države bijelci su izgubili status većinskog stanovništva. Prema nekim procjenama, bijelci će sačinjavati ispod 50 posto stanovništva već nakon 2050. Stoga ne čudi što ovo postaje izvor mobilizacije. Da li su ovo posljednji trzaji bijelog nacionalizma ili nagovještaj veće promjene u američkoj politici ostaje da se vidi. Rezultati ovih izbora će uveliko odrediti u kojem smjeru će se američka politika kretati u narednim godinama i desetljećima.
 
Mnogi vjeruju da ovi izbori neće biti odlučeni netom nakon što glasačka mjesta budu zatvorena, kao što je to obično bivao slučaj. Trump već stvara klimu nepovjerenja prema izbornim rezultatima. S druge strane, Hillary Clinton je izjavila da Biden ne smije priznati poraz. Biden je već angažirao tim od preko 600 advokata koji su spremni da ospore rezultate ili se bore za Bidena ukoliko prvi rezultati budu negativni po njega. Ovo otvara vrata neizvjesnosti i potencijalnoj ustavnoj krizi. Tokom izbora 2000., došlo je do ponovnog prebrojavanja glasova na Floridi. Slučaj je došao i do Vrhovnog Suda koji je naložio da se prekine sa prebrojavanjem glasova. Gore je prihvatio ovu presudu i tako je prvobitni rezultat ostao. George W. Bush je od skoro 6 miliona glasova imao većinu od samo 537, ali dovoljno da pobijedi na Floridi i postane predsjednik. No, šta bi se desilo da Gore nije prihvatio tu presudu? Koja bi instanca odlučivala nakon toga? Da li je moglo doći do nemira? Niko nema odgovor na ta pitanja. Ako Trump i Biden odluče da ne prihvate odluke izbora, pa recimo ni Vrhovnog Suda ako se isti uplete u izbore, šta se može desiti? Uzimajući u obzir zaoštrenu atmosferu unutar Amerike, loše međurasne i međuetničke odnose, kao i visok stepen naoružanosti Amerikanaca (npr., od početka korona pandemije sve su prodavnice oružja skoro opustošene), nije nemoguće da dođe do većih nemira. Naravno, nadamo se da se to neće desiti. Ali ono što je izgledalo nemoguće prije samo četiri godine postaje mogućnost danas. U svakom slučaju, svi se spremaju za potencijalno haotično duga dva mjeseca između novembra i januara.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020 (3)
 
POROZNI ZID RAZDVAJANJA IZMEĐU RELIGIJE I POLITIKE
 
Nad tijelom preminule sutkinje američkog Vrhovnog suda, Ruth Bader Ginsburg, začula se melodija hebrejskih psalmi, uz tradicionalnu jevrejsku molitvu za preminule. Njen lijes, izložen u zgradi Vrhovnog suda, svjedoči prvoj žena i prvoj jevrejki kojoj je data ta počast. Nikome se nije činilo da je molitva neprimjerena ovome sekularnom zdanju, kojeg krase reljefi najvećih zakonodavaca u historiji čovječanstva. Jedan od tih reljefa pripada i poslaniku islama, Muhammedu a.s. – uz reljefe Mojsija, Solomona, Konfučija i Hamurabija, između ostalih. Na internet stranici Vrhovnog suda kaže se da ovaj reljef nema sličnost stvarnom izgledu Poslanika i priznaje da muslimani općenito ne prihvataju takvo slikovno prikazivanje, ali da je to učinjeno iz poštovanja prema njemu kao jednom od najvećih zakonodavaca. 
 
Odmah nakon smrti sutkinje Ginsburg počela je javna debata o nominaciji njene moguće nasljednice. Trump je nominirao Amy Coney Barrett, pravnicu, sutkinju i bivšu profesoricu prava na čuvenom katoličkom univerzitetu Notre Dame koja je objavila više stručnih radova na temu tumačenja ustava. Majka sedmero djece (petero rođenih i dvoje usvojenih), Barrett pripada „originalističkoj“ školi mišljenja koja zagovara da se američki ustav ima tumačiti u skladu sa namjerama i kontekstom njegovih pisaca. Ovaj pristup je suprostavljen školi koja zagovara da je ustav živi dokument kojeg treba uvijek nanovo tumačiti u skladu sa novonastalim okolnostima. Ovakva razlika u pristupima tumačenju je zasigurno poznata svima koji su izučavali historiju tumačenja prava, pa i religije, posebice unutar tri abrahamske vjere. Mnogi su, u debati o prikladnosti izbora Barrett za sutkinju Vrhovnog suda, istakli i njenu vjersku pripadnost. Naime, ona je katolkinja koja istovremeno pripada i maloj karizmatičnoj krščanskoj grupi. Zbog njenih vjerskih uvjerenja i konzervativne orijentacije, mnogi – pogotovo liberali – smatraju da bi ona mogla biti prevaga i vrlo decidno utjecati na skretanje Vrhovnog suda u konzervativnom smjeru. Takva javna rasprava o privatnim vjerskim ubjeđenjima se smatra sasvim normalnom. Amerika, za razliku od mnogih evropskih zemalja, ima puno otvoreniji i, može se reći, zdraviji pristup prema ulozi religije u javnom životu. Kako je došlo do toga i šta to znači za trenutne izbore u Americi?
 
Američki sekularizam
 
Sekularizam, koji se obično definira kao razdvajanje vjere od politike, ima više svojih oblika. Američki politolog turskog porjekla, Ahmet Kuru, navodi da postoje dvije vrste državnog sekularizma: pasivni i asertivni. Pasivni sekularizam razdvaja vjeru od politike ali dozvoljava jako veliku slobodu vjerskom djelovanju i ne miješa se u vjerske poslove. Najznačajniji primjeri su u engleski-govornom svijetu i pravu: Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Još je i prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, pisao u svojoj knjizi „Islam između istoka i zapada“ da je engleski način uređenja države i religije, kao i vjerski duh koji u njemu prebiva, dosta blizak islamskom učenju. Asertivni sekularizam ne samo da razdvaja vjeru od politike nego se i aktivno upliće u vjerske poslove i slobode koje zatim često ograničava i sužava. Primjeri su Francuska i Turska, ali se tu može dodati i najveći broj evropskih zemalja. 
 
Thomas Jefferson, pisac Deklaracije Nezavisnosti i treći američki predsjednik, je tvorac fraze „zid razdvajanja“ između države i religije. U svom komentaru na čuveni prvi amandman Ustava koji nalaže da „Kongres neće donositi nikakav zakon po pitanju uspostavljanja (državne) religije, niti ograničavati slobodno ispovjedanje iste“, napisao je da je amandman „izgradio zid razdvajanja između Crkve i Države“ (velika slova u originalu). Dosljedan idejama John Locke-a, dodao je da država nema prava zakidati prirodno pravo svih ljudi, što uključuje i slobodu ispovjedanja vjere. Jefferson je i glavni autor Statuta Virdžinije o vjerskim slobodama, koji je usvojen 1786. dok je bio na službi kao američki ambasador u Parizu. Njegove zasluge za očuvanje prava vjerskih zajednica su ogromne, i uveliko zasnovane na svestranosti njegovog genija. John F. Kennedy je jednom prigodom ugostio veći broj nobelovaca na večeri u Bijeloj Kući. Tokom svoje dobrodošlice, izjavio je čuvenu rečenicu da je „ovo možda i najveći skup genijalnih umova koje je ova soba ikada vidjela, sa mogućom iznimkom kada je Thomas Jefferson ovdje večeravao potpuno sam.“
 
Francuski diplomata i historičar, Alexis de Tocqueville (koji je, usput, igrao negativnu ulogu u francuskoj kolonizaciji Alžira i držao rasističke stavove prema Arapima i muslimanima), je u svojoj maestralnoj knjizi, „Demokracija u Americi“ (1835) ovjekovječio rano američko društvo i opisao ulogu vjere. Prema njemu, duboko prisustvo religije u Americi je jedan od razloga vitalnosti njenih političkih institucija. Tocqueville je zabilježio kako Amerikanci nedjeljom prekidaju svaki posao, idu u crkvu, posvećuju se čitanju Biblije, i općenito ne vide nikakvu kontradiktornost između vjerskih opredjeljenja i demokratije. Prema Tocquevillu, religija jeste politička institucija ali u Americi ona ima demokratski i republikanski karakter. Stoga je religija ujedno bila i jedan od najbitnijih garantora demokratske prirode američkih političkih institucija. Ovo je zato što Amerikanci povezuju religiju sa slobodom. Više religije znači više slobode, i obratno. Prilikom posjete jednoj poljskoj katoličkoj crkvi, Tocqueville je zapisao kako je svećenik molio Boga da „nam podari da uvijek budemo najreligioznija i najslobodnija zemlja na svijetu.“ Nema lažne dihotomije ili oprečnosti; oboje je moguće istrovremeno.
 
Međutim, ovaj zid razdvajanja o kome pišemo nikada nije bio potpuno nepremostiv. Zato sam ga nazvao poroznim. Mnogi zakoni, kao i odluke Vrhovnog suda, su to potvrdile. Ova američka tradicija razdvajanja vjere od politike u svojoj osnovi znači da će država ostati neutralna po pitanju religija (ne davati prednost niti jednoj od njih), a i da će vjernici i vjerske institucije imati puno učešće u javnom životu. Drugim riječima, u Americi vjera nikada nije bila privatna stvar. Američki sociolog Robert Bellah (u.2013) je nazvao ovaj fenomen „civilna/građanska religija“. Amerikanci pričaju o svojoj državi rječnikom vjernika, dok kršćanstvo zauzima bitno mjesto u tom poretku. Stoga nije čudno da Amerikanci pristupaju promoviranju demokratije sa misionarskim žarom. Naravno, Amerika je kroz historiju imala ogromnu kršćansku većinu pa je stoga i kršćanstvo – u svim svojim oblicima, a njih u Americi ima napretek – istaknutije od drugih vjera. 
 
Moj susret sa religijom u Americi
 
Uvijek sam bio fasciniran Amerikom, njenom kulturom i tradicijom. Iako ogromna zemlja od skoro 350 miliona ljudi, ipak postoji nešto vrlo jako što uvezuje ovu šaroliku tapiseriju koju nazivamo Amerika. Sletjevši na aerodrom u Detroitu po prvi put, imao sam nekoliko sati do nastavka leta za Syracuse gdje sam započinjao doktorski studij iz političkih nauka. Kao revnosan musliman, otišao sam da se abdestim i zatim klanjao namaz u kutku jednog gate-a koji je bio prazan. Masa ljudi je prolazila nedaleko od mene. Završio sam sa obredom i osvrnuo se. Niko nije gledao, nikoga nije bilo briga. Svako je išao svojim poslom. Sjetio sam se kako mi je mama pričala da bi rahmetli djed ponekad klanjao jaciju tokom treće smjene, i da bi mu njegov sa-radnik udarao na vrata sobe u kojoj bi se zaključao tokom namaza i psovao Boga i religiju. Toliko o „mogao je ići u džamiju ili crkvu ko je htio“. Ovaj asertivni sekularistički refleks i dan-danas živi kod mnogih na području bivše Jugoslavije i širom Evrope.
 
Na univerzitetu Syracuse sam bio prijatno iznenađen da su studenti muslimani ne samo imali zasebnu sobu za obavljanje namaza (molitve), nego je i obližnji WC bio preuređen tako da su bile postavljene klupe za uzimanje abdesta. Kada sam profesoru kojem sam bio asistent na predmetu „Uvod u američku politiku“ spomenuo da bih želio provesti Bajram sa svojom porodicom koja je tada bila u Maleziji ali da će to značiti da neću biti tu za vrijeme završnih ispita, on je rekao da ne brinem i da on „želi da provedem vjerski praznik u krugu familije“. Poslao mi je ispite na ocjenjivanje brzom poštom u Maleziju i rekao da mu ocjene pošaljem emailom. U jednoj od studentskih menzi na univerzitetu je bila ponuđena i halal hrana. To je bilo 2000. Sada sve studentske menze na istom univerzitetu imaju ponudu halal hrane. Kada je katolički svećenik prodavao zgradu crkve u istome gradu i kada su mu muslimani prišli sa namjerom da je otkupe i preurede u džamiju, svećenik je to objeručke prihvatio jer mu je „draže da ova zgrada ostane bogomolja nego da postane svjetovni objekat.“ Ovakvih primjera ima jako puno. 
 
Kasnije, dok sam bio profesor na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, imao sam čast da predvodim džuma namaz sa malom grupom studenata muslimana. Za to smo imali zasebnu prostoriju. Zanimljiva priča iz tog doba je kada sam predvodio malu grupu mojih studenata tokom posjete Turskoj. Obišli smo i Tursku mornaričku akademiju u Tuzli, nadomak Istanbula. Pitao sam jednog turskog oficira gdje studenti i oficiri obavljaju namaz. On mi je rekao da to nije moguće na akademiji, ali da oni koji to žele mogu se moliti „u sebi“. Ja sam mu rekao da muslimani na istoimenoj američkoj instituciji imaju prostoriju za obavljanje molitve. Ironija je zaparala zrak. Naravno, sada je situacija u Turskoj nešto drugačija. 
 
Istovremeno, ne treba zaboraviti islamofobiju koja je stvarna u Americi i koja je dobila krila nakon terorističkih napada 11. septembra. Muslimani su bili izloženi sekuritizaciji, krivičnim progonima, i veliki broj nevinih muslimana je završio u zatvoru pod plaštom borbe protiv terorizma. O tome u jednom od sljedećih nastavaka feljtona. To je tamna strana američkog odnosa prema religiji. To se dalo primijetiti već u 19. stoljeću kada je doneseno više zakona koji su imali za cilj sputavanje katoličanstva koje je smatrano velikim protivnikom demokratije i slobode. Poslije su Jevreji, a zatim i muslimani, dobili sličnu ulogu.
 
Ovogodišnji izbori i religija
 
Rasprave o religiji su manje prisutne u javnom diskursu u ovom izbornom ciklusu. Djelimično je to zbog toga što mnogi koji pripadaju milenijskoj generaciji izražavaju manju pripadnost vjeri nego prethodne generacije. Amerika je historijski bila izuzetak po ovome pitanju – zapadna, razvijena demokratija u kojoj nije došlo do smanjenja vjerskog uvjerenja. Skoro sve zemlje Zapadne Evrope su slijedile taj smjer. Što su postojale razvijenije to je vjera postajala manje bitna i manje zastupljena u javnom (pa i privatnom) životu. Najnovija istraživanja pokazuju da se unutar milenijske generacije (rođeni između 1981-96) manjina (49%) identificira sa kršćanstvom. Po prvi puta, većina unutar jedne generacije nije kršćanska. No, to ne treba nužno značiti da su manje zainteresirani za religiju. Procenat ateista je porastao ali je i dalje vrlo nizak, oko 4 posto. Broj onih koji za sebe smatraju da vjeruju ali su vjerski neopredjeljeni se povećao za 30 miliona u zadnjih deset godina. Dakle, više se radi o krizi tradicionalnih religija nego o krizi vjerovanja. 
 
Međutim, ne treba ići daleko kako bi se osjetila sveprisutnost religijskog. Što je zanimljivo je da, za razliku od izbora 1960. kada je Kennedyjeva katolička vjera bila jedna od glavnih tema, niko skoro da i ne spominje da je Biden katolik. Možda nekim ortodoksnim katolicima smeta što on podržava pravo na abortus, ali je to unutar-katolička kritika. Konzervativnim kršćanima je bitnije da je nominirana Barrett konzervativna, nego da je protestantske orijentacije. Kako sam pisao u prošlom članku u ovoj seriji, pitanje bjelačkog nacionalizma jeste jedno od važnih pitanja na ovim izborima iako se često tako eksplicitno ne naziva. Taj bjelački nacionalizam u mnogim svojim oblicima ima i kršćansku, uglavnom protestantsku, komponentu. Krajem 1970-ih, baptistički ministar Jerry Falwell je osnovao pokret „moralne većine“ (Moral Majority). On je tvrdio da su većina Amerikanaca kršćani koji su suprotstavljeni novim vrijednostima koje su došle do izražaja 1960-ih i 70-ih. Drugim riječima, prema njemu većina Amerikanaca je protiv abortusa, homoseksualizma, komunizma, trošenja droge, popustljivosti prema kriminalcima i uopće protiv svake vrste amoralnog liberalizma.
 
Ta „moralna većina“ je podržala Regana i oba Busha, koji nisu krili svoju vjeru. Činilo se da su napravili konzervativni zaokret u Americi. Međutim, stasavanjem milenijske generacije, kao i dolaskom Obame za predsjednika, ova „većina“ je izgubila na snazi. Trump je neubjedljiv izbor za vođu konzervativnih kršćana. Njegov život je pun skandala i nekršćanskih vrijednosti i djela. Međutim, mnogi su ga podržali jer je spreman stati uz njihove ciljeve. Stoga je i nominacija sudija Vrhovnog suda koji su poznati po konzervatizmu, kršćanskoj vjeri, i odanosti ciljevima „moralne većine“ dio toga sklopa. Tu se može dodati i fanatična podrška Izraelu. Konzervativni kršćani podržavaju Izrael jer, prema njihovim proročanstvima. Isus će se vratiti nakon što dođe do potpune dominacije Jevreja nad Svetom Zemljom i nakon što jevrejski Hram bude ponovno napravljen. U toj priči Jevreji naposljetku prelaze na kršćanstvo ili bivaju uništeni ali to je manje bitno i cionistima i evangelističkim cionistima (kršćanima koji podržavaju Izrael). U ovome nema velike razlike između lidera demokratske i republikanske partije. Bjelačko stanovništvo nalazi u kršćanskoj vjeri potporu za daljnju dominaciju unutar američkog političkog sistema. Religija, bez obzira na sva istraživanja i ankete, i dalje igra centralnu ulogu u američkoj politici.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE 2020 (4)
 
AMERIČKI MUSLIMANI IZMEĐU CENTRA I MARGINE
 
Dok sam predavao političke nauke na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, često sam tokom pauza između časova šetao tim, za američke prilike, starim gradom. Strateški pozicioniran u Chesapeake zalivu, ovaj gradić je historijski bio luka, pa stoga ne čudi što je izabran za mjesto na kojem je sagrađena jedna od najprestižnijih američkih institucija, spomenuta Akademija, na kojoj su studirali neki od najpoznatijih američkih mornaričkih oficira i političara, uključujući tu i pokojnog senatora John McCaina, čiji je sin također pohađao tu instituciju i bio moj student. Malo je poznato da je Annapolis bio glavni grad Amerike manje od godinu dana, od novembra 1783. do juna 1784. Čuveni Pariški sporazum kojim je završena američka revolucija je usvojen u zgradi parlamenta koji je danas sjedište vlade države Maryland. U samom centru Annapolisa, pored pristaništa gdje se nekada nalazila luka, nalazi se mali spomenik-memorijal u čast Alexa Heyleya i Kunta Kintea. 
 
Stariji čitatelji će se sjetiti TV serije iz kasnih 1970-ih, „Korijeni“, koja opisuje višegeneracijsku borbu afroamerikanaca za slobodu od robovlasništva. Alex Heyley je pisac knjige na kojoj je zasnovana serija (ujedno je i autor čuvene autobiografije Malcolm X-a), a glavni protagonist na početku romana i serije je Kunta Kinte, afrikanac koji je zarobljen u ropstvo. Heyley je, ustvari, napisao roman kao jednu vrstu porodičnog rodoslovlja. Na osnovu njegovih istraživanja i raspoloživih dokumenata utvrdio je da mu je Kunta Kinte bio predak koji je dovezen u luku Annapolis, a zatim na pijacama robova prodat u ropstvo u jednu od južnih američkih država. Ono što mnogi ne znaju je da je Kunta Kinte bio musliman. Pretpostavlja se da je skoro do jedne četvrtine svih robova koji su dovedeni u Ameriku muslimanskog porjekla. O tome svjedoči veliki broj arheoloških iskopina, mezarova, usmenih predaja, kao i ostataka dijelova Kur'ana koje su neki robovi kriomice pisali iz svog sjećanja. 
 
U samome romanu, Heyley navodi da kada je Kunta Kinte rođen Alimamo (Imam) mu je proučio molitvu u oba uha (kao što i jeste običaj kod muslimana da se prouče ezan i ikamet na uši djeteta). U najpotresnijoj sceni serije, vlasnik farme na kojoj je završio Kunta Kinte ga bičuje, otkidajući mu živo meso s leđa, i govori mu da mu je od sada ime Toby. Kunta ponavlja „Kunta Kinte“ ali na kraju podliježe mučenju i prihvata ime Toby. Ipak, očigledno je da je ostao musliman jer je odbijao svinjetinu koju mu je donosio robovlasnik, a navečer bi učio molitve na arapskom. I do danas se u našim krajevima može čuti naziv Kunta Kinte za afrikance, što je svakako neprikladno i sa čim se mora prestati. 
 
Ova priča izvanredno opisuje historijski status muslimana u Americi. Oni su ujedno centralni dio američke priče i uvijek na margini. Memorijal Kunta Kinte se nalazi u jednom od najmarkantnijih američkih gradića ali vrlo mali broj ljudi je svjesno da je posvećen, između ostalog, jednom muslimanu. Drugi takav primjer je najbolji bokser svih vremena, Muhammed Ali. Počev od njegovog imena, koje je prepoznatljivo muslimansko, do njegovog javnog stava u kojem je uvijek isticao da je musliman, Muhammed Alijev angažman je uvijek bio povezan sa islamom. U mnogim anketama je proglašen za najboljeg američkog sportistu 20. stoljeća. No, i pored toga, mnogi smatraju američke muslimane marginalnom pojavom. 
 
Američki muslimani kroz historiju
 
Skoro svi potomci robova su vremenom zaboravili i napustili vjeru sa kojom su došli u Ameriku i postali kršćani. Za to su „zaslužne“ mjere koje su zabranjivale opismenjavanje robova. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do useljavanja određenog broja muslimana u Ameriku. Bili su iz raznih dijelova svijeta ali je primjetna prisutnost muslimana iz današnje Sirije, Libana, i Palestine. U ranom 20. stoljeću se doseljava i određen broj Bošnjaka koji osnivaju i muslimanske institucije i objavljuju časopise. Mnogi potomci ovih muslimana su se vremenom utopili u američko društvo i napustili islam, a njihove institucije nestale. Pred 2. Svjetski rat, jedan karizmatični baptistički ministar (svećenik) postaje musliman i mijenja ime iz Elijah Pool u Elijah Muhammad, nakon čega osniva čuvenu američku muslimansku organizaciju, the Nation of Islam. Ova organizacija je zaslužna za ponovno dovođenje islama sa margine u centar zbivanja u Americi. To je istovremeno i doba borbe afroamerikanaca za veća prava unutar Amerike. The Nation of Islam postaje jako vidljiva organizacija, čiji je najznamenitiji član bio čuveni Malcolm X. Rođen kao Malcolm Little, mijenja svoje prezime u X u znak protesta jer nije znao kako su se prezivali njegovi predaci. Inače su afroamerička prezimena uglavnom došla od robovlasnika koji su smatrali robove svojom imovinom pa im davali i ista prezimena. 
 
Iako je bio autodidakt, odnosno neformalno i samo-obrazovan, Malcolm je snagom svoga genija i izvanrednim retoričkim sposobnostima uspio pridobiti mnoge afroamerikance za ovaj pokret. Naposljetku se razišao sa Elijah-om iz više razloga, od kojih je jedan bio i taj što je Nation of Islam zastupao neka vjerovanja koja nisu bila u skladu sa islamom. Malcolm se okreće tradicionalnom islamu, nakon čega ide i na svoj čuveni hadž koji je opisan u njegovoj autobiografiji i u drugim izvorima. Inače je njegova autobiografija jedan od čestih razloga za prelazak u islam kod mnogih obraćenika. Malcolm je bio i dobar prijatelj sa Muhammed Alijem, ali je nakon razlaza sa Nation of Islam njihov odnos postao hladan. Poslije je Muhammed govorio da mu je jedna od najvećih tuga u životu bila to što nije pristupio Malcolmu nakon razlaza sa Pool-om. Ovaj period je, dakle, prožet borbom afroamerikanaca za veću slobodu i prava. Muslimani afroameričkog porjekla su ovdje odigrali jako značajnu, često i centralnu, ulogu ali se njihova borba i dalje izučava na marginama američke historije. Iz ovog perioda datira i Islamska partija Amerike (da, dobro ste pročitali!), koju su vodili afroamerički muslimani i koja je imala za cilj stvaranje islamskog društva u Americi. Afroamerički muslimani su izuzetno bitna kulturna pojava u američkom društvu. Mnogi vjeruju da hip-hop ne bi ni postojao da nije bilo ovih muslimana. Neki od najznačajnijih hip-hop muzičara su muslimani ili imaju jake veze sa muslimanima.
 
Sredinom 1960-ih dolazi do liberalizacije useljavanja u Ameriku. Naime, početkom 20. stoljeća, američki kongres je donio zakone po kojima ograničava useljavanje ljudi iz drugih dijelova svijeta, pogotovo iz Kine, Azije, i Afrike, a favorizira useljavanje iz Evrope. Ovo se mijenja pod predsjedničkom palicom Lyndon Johnsona i veći broj muslimana, pogotovo iz Indo-Pakistana i arapskih zemalja, se useljava u Ameriku. Ove imigrantske zajednice tada počinju raditi na izgradnji novih muslimanskih institucija, mnoge od kojih i danas dominiraju unutar američko-muslimanskog građanskog društva. To je dovelo do situacije da je danas većina američkih muslimana imigrantskog porjekla, dok su 30-40 posto njih afroamerikanci. 
 
Imigranti, institucije i političko djelovanje
 
Period od 1960-ih do kraja 1990-ih se smatra periodom uspostave muslimanskih institucija širom Amerike. To se prije svega odnosi na džamije, islamske centre, islamske škole i vrtiće, izdavačke kuće, kao i obrazovne institucije. Početkom 1980-ih dolazi do uspostavljanja Američkog islamskog koledža u Chicagu koji i danas postoji. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih dolazi do većeg političkog djelovanja muslimana u Americi. Oni postaju glasniji tokom izbornih kampanja i pokušavaju uspostaviti odnose sa dvije glavne političke partije u Americi. Što je zanimljivo iz tog perioda je da je tada većina muslimana podržavala Republikance, dobrim dijelom i zbog njihovih konzervativnih društvenih gledišta. Većina muslimana je glasala za George W. Busha na predsjedničkim izborima 2000. Mnogi vjeruju da Bush ne bi pobijedio bez značajne podrške američkih muslimana na Floridi, koja je bila prevaga na tim izborima i gdje je odlučila većina od 537 glasača. Muslimani su bili značajan glasački blok na Floridi u to vrijeme, kao i sada.
 
Nakon terorističkih napada 11. septembra, američka vlada počinje globalni rat protiv terorizma i muslimani ponovo postaju centralno-marginalna pojava. Oni su u središtu zbivanja jer je rat protiv terorizma uglavnom borba protiv određenih dijelova muslimanskog društva, a nekada i invazija na čitave muslimanske zemlje. Islam i muslimani postaju centrom pažnje. Istovremeno, način na koji se ta borba odvija ponovno postavlja muslimane na marginu američkog društva. Oni su pod konstantnom sumnjom i prismotrom. Veliki broj zakona tada svjesno krši prava američkih muslimana, kao što su neslavni the Patriot Act, obavezna registracija za muškarce muslimane iz određenih država, traženje dozvole za putovanja, i neprestano prisluškivanje i prismotra. Podrška palestinskom pitanju, kao i humanitarna pomoć muslimanskim zemljama, se uglavnom smatraju podrškom terorizmu. Stoga mnogi pro-palestinski aktivisti završavaju u zatvoru ili bivaju protjerani iz Amerike. Ovaj period je podsjetio mnoge muslimane na represivna društva iz kojih su došli u Ameriku. No, Amerika je istovremeno i otvoreno demokratsko društvo. Muslimani se organiziraju, postaju više uključeni u tokove američkog društva kako bi se borili za svoja prava, i stvaraju savezništva sa mnogim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava. 
 
Možemo reći da tada dolazi do „lijevog zaokreta“ u muslimanskoj politici u Americi. Od 2004. pa do danas, ogromna većina američkih muslimana glasa za demokrate koji se, bar u Americi, smatraju lijevom stranom političkog spektra, iako bi u Evropi vjerovatno bili smatrani centristima. Iako neki religiozniji i konzervativni muslimani imaju dosta rezerve prema razuzdanom liberalizmu koji je zavladao dobrim dijelom Demokratske partije, druga strana (Republikanci) često otvoreno zagovara zabranu useljavanja muslimana, protjerivanje istih, kao i kriminalizaciju islamske vjere. U takvim okolnostima, američki muslimani biraju manje od dva zla. Istovremeno treba reći da je, među mlađim generacijama koje su stasale nakon 11. septembra, prisutna puno veća doza liberalizma i prihvatanja zapadnih vrijednosti, uključujući tu i istospolne brakove. Jedna nedavna anketa je pokazala da među mlađom generacijom američkih muslimana (18-29 godina), skoro 50 posto njih podržava istospolne brakove i LGBT prava. Taj procenta je puno niži kod starijih muslimana. Ovo je često kamen spoticanja unutar same muslimanske zajednice, koja je izuzetno raznolika u svakom pogledu. Izgleda da je cijena ulaska u centar američke politike žrtvovanje nekih od tradicionalnih muslimanskih vrijednosti. Kakve će dugoročne posljedice to ostaviti na muslimane u Americi i njihovo poimanje vjere ostaje da se vidi.
 
Ovogodišnji izbori
 
U ovom ciklusu izbora islam i muslimani ne privlače puno pažnje, kao što je to bio slučaj tokom zadnja dva desetljeća. Što zbog COVID pandemije, što zbog Trumpove posvećenosti sebi, a djelimično i zbog njegove izolacionističke politike i manje posvećenosti borbi protiv terorizma, Bliski Istok i muslimanski svijet nisu jedna od glavnih tema tokom kampanje. Naravno, to ne znači da su se Trumpova viđenja muslimana i islama promijenila. On i dalje zagovara istu politiku kao i prije, od kojih mjera je najkontroverznija bila tzv., „Muslim ban“, odnosno zabrana useljavanja muslimana iz određenih muslimanskih većinskih zemalja. Njegovi stavovi i politika su od samoga početka bile anti-muslimanske i nema indicija da se tu bilo šta promijenilo. S druge strane, Biden želi prikazati otvoreno lice demokratske partije. Neki od bitnih saradnika tokom njegove kampanje su muslimani, a nedavno je objavio i „Agendu za američko-muslimanske zajednice.“ Prije nekoliko dana je izjavio da ukoliko bude izabran imenovaće muslimane na „svakom nivou američke vlade.“ Što se muslimana Balkana i BiH tiče, Biden je od samoga početka agresije na BiH otvoreno zagovarao ukidanje embarga na uvoz oružja i intervenciju protiv srpskih snaga. To isto je učinio prilikom agresije na Kosovo. S druge strane, Biden bi vjerovatno podržao veću intervenciju Amerike u nekim muslimanskim zemljama. Nedavno je izjavio da mu je jedan od ciljeva da svrgne predsjednika Erdogana sa vlasti. 
 
Američka politika je složena, kao i položaj i stavovi američkih muslimana. Oni ne čine blok, nego su unutar samog američko-muslimanske zajednice izuzetno raznoliki. To se očituje u raznolikim mišljenjima i stavovima po broju mnogih pitanja. No, što se može zaključiti je da će većina američkih muslimana zasigurno podržati Bidena. Pošto oni čine značajnu manjinu u Floridi i Michiganu, dvije „swing states“ koje bi mogle dati prevagu, može se očekivati da će muslimanski glasovi biti jako bitni u izboru američkog predsjednika. To je činjenica koju oni mogu iskoristiti, što trenutno mnogi i čine nadajući se da će Biden biti predsjednik, čime bi i dobili centralniju ulogu. U protivnom, ostat će na margini kao što je to većinom do sada bio i slučaj.
 
RAZGLEDNICE IZ PREDIZBORNE AMERIKE (5)
 
QUO VADIS, AMERICA?
 
Ispred gradske biblioteke koja se nalazi izravno preko puta moga stana već dvije sedmice se svakodnevno proteže neprestani red glasača od jutra do navečer. To su rani glasači ili oni koji neće biti u mjestu stanovanja na dan izbora. Istovremeno, veliki broj Amerikanaca je do sada glasao poštom. Na predsjedničkim izborima 2016. glasalo je oko 129 miliona glasača. U vrijeme pisanja ovoga eseja preko 85 miliona Amerikanaca je već glasalo putem pošte ili principom ranog glasanja. Zato nema sumnje da će izlaznost na izbore uveliko nadmašiti one od prije četiri godine. Samo u Texasu je do sada glasalo više ljudi nego na izborima 2016., a još imamo nekoliko dana do izbora, kao i sami dan izbora. Izlaznost bi, dakle, mogla biti i do 20-30 posto veća nego prije četiri godine. Ovdje treba uzeti u obzir i rast broja stanovništva, kao i glasača, tokom zadnje četiri godine ali ta činjenica ne može sama po sebi objasniti ovako visok porast izlaznosti. Sada je već jasno da veliki broj Amerikanaca smatra ove izbore sudbonosnima i glasa u skladu s tim uvjerenjem. Ako se uzme u obzir da je većina glasala za demokratskog kandidata za predsjednika u četiri od zadnjih pet izbora, onda bi veća izlaznost trebala biti dobra vijest za Bidena.
 
U zadnjih nekoliko dana oba kandidata su pojačala kampanju u državama koje su na vagi: Florida, Pennsylvania, Arizona, Texas, Wisconsin, Michigan. Put ka Bijeloj Kući, sada je već to izgledno, vodi preko ovih država koje se označavaju kao „battleground“ (bojište) ili „swing states“ (na ljuljačci). U najboljem scenariju za Bidena, on dobiva većinu ili sve od ovih država i praktično pobjeđuje ogromnom većinom. Trumpov najbolji scenario podrazumijeva pobjedu u većini ovih država i skromnu pobjedu na izborima. Pitanje je šta će se desiti ako ishod bude neizvjestan ili sa malom razlikom između kandidata. Mnogi vjeruju da bi ovo moglo dovesti do ustavne krize, pa možda čak i nereda. Stoga je imenovanje sutkinje Barrett u Vrhovni Sud bilo jako bitno za republikance jer ako se ova institucija uključi u donošenje suda o izborima mnogi vjeruju da će presuditi u korist Trumpa zbog trenutnog sastava ovoga suda u kojem je šest sudaca i sutkinja konzervativnog opredjeljenja (pro-republikanci) naspram tri koji se smatraju liberalnim (pro-demokrate). Prema skorim izvještajima, Amerikanci su kupili 17 miliona komada vatrenog oružja tokom prvih devet mjeseci ove godine, što je više nego i u jednoj čitavoj godini do sada. Prema nekim analizama većina njih su novi vlasnici koji po prvi put kupuju oružje. Ovako naoružana Amerika sa dobrom dozom nervoze očekuje rezultate predsjedničkih izbora.
 
Opći izbori u Americi
 
No, predsjednički izbori su samo dijelom općih izbora u Americi. Na glasačkim listićima su i svih 435 mjesta u Predstavničkom domu, jedna trećina sjedišta u Senatu, i jedanaest guvernera saveznih država. Prema američkom ustavu, izbori za Predstavnički dom se dešavaju svake dvije godine, a u istom periodu se bira i jedna trećina Senata. Dakle, zastupnici u Predstavničkom domu služe mandat od dvije godine, dok senatori ostaju na funkciji šest godina. Time se istovremeno osigurava kontinuitet i promjena. Demokrate trenutno imaju većinu u Predstavničkom domu i svi pokazatelji ukazuju da će tako i ostati. Republikanci trenutno kontroliraju Senat ali ankete pokazuju da bi demokrate mogle dobiti veliku većinu izbora za ovo zakonodavno tijelo i time preokrenuti većinu. 
 
U najboljem scenariju za demokrate, Biden dobija predsjedničke izbore i demokrate imaju većinu u oba doma američkog Kongresa, što bi olakšalo njihovu zakonodavnu agendu i omogućilo da ustroje Ameriku prema svom ukusu. U slučaju da Trump pobijedi a demokrate dobiju većinu u oba doma doći će do zastoja političkog sistema jer će obje strane praktično imati veto na zakonodavstvo. Naime, nakon što zakon bude usvojen u oba doma američkog Kongresa isti ide na potpis predsjedniku. Ukoliko predsjednik ne potpiše taj zakon isti se vraća u oba doma na doradu. Ovo se može nastaviti u nedogled. Konačni izgled ovih permutacija će uveliko obilježiti narednih nekoliko godina američke politike.
 
Bitne teme o kojima se ne priča
 
Koliko su bitne teme koje oba kandidata oslovljavaju tokom kampanje toliko je i bitno ono o čemu vrlo malo, ili skoro nikako, govore. Tu se prije svega radi o američkoj spoljnoj politici. Za državu koja još uvijek jeste jedina supersila sa najmoćnijom vojnom mašinom i bazama širom svijeta, uistinu je nevjerovatno koliko se malo govori o spoljnoj politici. Na prethodnim predsjedničkim izborima kandidati su obično govorili o ulozi Amerike u svijetu, savezništvima, politici prema Bliskom Istoku, borbi protiv terorizma, svjetskoj trgovini, globalizaciji, i sličnim temama. Sada su ta pitanja u drugom planu. Jedan od izuzetaka su Bidenova pismena izjava po pitanju Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova. Mnogi su to protumačili kao kontinuitet njegove politike podrške ovim državama, ali i borbu za glasove dijaspore iz ovih zemalja. 
 
Trumpov izolacionizam i fokus na domaća pitanja su skoro skinuli spoljnu politiku sa dnevnoga reda. To ne znači da Amerika nije aktivna na globalnom planu. Ona i dalje održava strateške saveze, učestvuje (čak i u većoj mjeri) u NATO vježbama, pokušava spriječiti prodor Kine, radi na priznanju Izraela od strane arapskih država, i naravno održava svoje vojno prisustvo širom svijeta. Međutim, o tome se trenutno ne razgovara tokom kampanja. Konflikt u Nagorno-Karabahu, koji se dešavao u vrijeme održavanja  predsjedničkih debata, skoro da nije ni spomenut. Trump je uveliko povukao američke snage iz Sirije i Afganistana. Mnogi su tokom zadnjih dvadesetak godina zagovarali i navijali za smanjenje američkog intervencionizma i uticaja. Nakon što se to desilo stvoren je vakuum u koji su uplivale Kina, Rusija, Turska, i druge sile. Kako kaže poznata američka krilatica, „budi oprezan sa onim što želiš, mogao bi upravo to i dobiti.“
 
Druga bitna tema koja je dobila vrlo malo pažnje tokom kampanje je obrazovanje. Tokom prethodnih kampanja kandidati su obično iznosili ambiciozne planove po pitanju reforme američkog školstva. To je izostalo ovaj put. Što je začuđujuće je da se ovo dešava tokom COVID pandemije kada obrazovni sistem u Americi, kao i širom svijeta, trpi najveće promjene u skorijoj historiji. Prebacivanje na online nastavu, psihološki teret koji djeca, nastavno osoblje, i roditelji trpe zbog toga, prikladnost nastavnih planova i pedagoških pristupa ovom novom vidu obrazovanja, kao i pristup brzom internetu – sve su ovo izuzetno bitne teme o kojima su kandidati vrlo malo govorili. 
 
Visokoškolsko obrazovanje, koje je jedna od kruna američkog društva, trenutno počinje prolaziti kroz duboku krizu, koja će biti još dublja kada posljedice pandemije postanu još jasnije. Mnogi univerziteti će pretrpjeti ozbiljnu finansijsku krizu, dok će drugi morati staviti ključ u bravu. Neka predviđanja govore da bi do 200 manjih privatnih koledža moglo pretrpjeti gašenje u narednih nekoliko godina. Odlazak na koledž ili univerzitet (u principu je mala razlika između ova dva pojma) je jedan od najvažnijih događaja u životu mladog Amerikanca ili Amerikanke. U zadnja dva desetljeća, pod pritiskom neoliberalne ekonomije i kao posljedica korporatizacije visokog školstva, cijena pohađanja univerziteta se umnogostručila. Na elitnim univerzitetima cijena jedne godine školovanja prelazi 50 hiljada dolara. Iako studenti često dobiju popust i školarine, cijena je i dalje nedostižna velikom broju Amerikanaca. Zbog ovoga, ogromna većina studenata uzima kredite kako bi išla na univerzitet, a zatim iste otplaćuju desetljećima. Studentski dug je trenutno druga najveća stavka ličnog dugovanja, odmah nakon kredita za stanovanje. Oba kandidata imaju planove kako restrukturirati studentski dug ali rijetko govore o tome. 
 
Radikalizacija republikanske partije
 
Stiče se utisak da je Trump nametnuo ton tokom čitave kampanje i da se uglavnom raspravljalo o pitanjima koja su njegov prioritet: zdravstvo (jer želi dokinuti Obamacare), imigracija (jer želi usporiti useljavanje nebjelačkog stanovništva), red i zakon (jer nastoji prikazati sebe kao nekoga ko zavodi red, a Bidena kao agenta haosa). U normalnom okolnostima, kao i zbog činjenice da se već nalazi na položaju predsjednika, to bi bilo dovoljno da pobijedi. No, Trump i dalje ima ozbiljne teškoće kod većine američkog stanovništva zbog katastrofalnog mandata kao i njegove ličnosti. Većina Amerikanaca, njih 53 posto, ne odobrava njegov rad, dok je samo oko 43 posto zadovoljno sa njim. Nema sumnje da je bjelački nacionalizam postao glavna Trumpova platforma oko koje okuplja određeni dio bjelačkog stanovništva koji se boji za svoju dominantnu poziciju u društvu, kao i razne nacionalističke i rasističke grupe i pokrete. Međutim, kako Amerika postaje sve više šarolika i pluralistična tako i ova platforma ne može osigurati većinu glasova. 
 
Što je više zabrinjavajuće i što može imati dugotrajniji efekt je da je Trump stavio republikansku partiju pod svoju potpunu kontrolu i da je njegov program sada postao zvanični program te stranke. Ovo se neće promijeniti eventualnim Trumpovim porazom. Umjereni lideri te stranke, kao što je bio senator McCain, zatim Mitt Romney, pa čak i braća Bush, su sada potpuno marginalizirani. Mnogi od njih su izjavili da će glasati za Bidena. Zapravo, može se očekivati u slučaju da Trump izgubi da će republikanci još više skrenuti udesno, odnosno postati još radikalniji. Rani prikazi toga se mogu vidjeti tokom njegove kampanje gdje većina ne nosi maske iako je situacija sa Covidom izuzetno ozbiljna, gdje ismijava doktore, poziva na hapšenje Bidena zbog navodne korupcije, podriva legitimitet izbora, a često i poziva na nasilje i pokazivanje sile. 
 
Kamo ideš, Amerika?
 
Da se vratimo na naslov ovoga teksta i pokušamo razlučiti šta bi se moglo desiti na izborima i kakve posljedice bi to moglo imati na američko društvo i politiku. Mnogi su nakon Trumpovog izbora prije četiri godine predviđali da će Amerika otići u nepovrat, da će Trump uvesti diktaturu i započeti urušavanje demokratskog sistema. Bez obzira na sve negativne posljedice njegovog mandata taj najgori scenario se nije desio. Amerika je i dalje jedna robusna demokratija, sa svim nedostacima i kontradikcijama koje su je uvijek krasile i koje se javljaju s vremena na vrijeme u različitim oblicima. 
 
U zadnjih nekoliko godina je objavljeno više knjiga na temu slabljenja demokratije širom svijeta. Naime, od 1970-ih naovamo došlo je do „trećeg vala demokratizacije“ kako je to nazvao preminuli američki politolog, Samuel Huntington. Taj se val pojačao nakon pada komunizma u istočnoj Evropi. Činilo se da je demokratija u nezaustavljivom maršu što je ponukalo Francis Fukuyamu da napiše svoju čuvenu i kontroverznu knjigu o kraju historije. Taj se proces nastavio sve do zadnjeg desetljeća kada je doživio značajan slom tokom arapskog proljeća. Istovremeno, širom Evrope dolazi do rasta desničarskih partija koje često vraćaju kazaljke demokratskog sata unazad, kao što je slučaj u Mađarskoj, Poljskoj, Italiji, pa i Austriji. Autoritarni lideri tipa Putina i Erdogana još ojačavaju. U ovakvim okolnostima je Trump postao predsjednik. Za razliku od prethodnih američkih lidera koji su bar deklarativno uvijek stajali uz demokratiju i ljudska prava, Trump se najbolje osjeća u društvu državnika kao što su Putin, Orban, ili Kim Jong Un. Ovim postupcima daje podršku autoritarnim liderima i podriva demokratiju širom svijeta. 
 
Knjige koje sam pomenuo su pisali renomirani američki politolozi, državnici i novinari. Levitsky i Ziblatt, profesori politologije na Harvardu, su u svojoj skoro objavljenoj knjizi „Kako umiru demokratije“ – a koja se temelji na dvadesetogodišnjem izučavanju slamanja demokratije u Evropi i Južnoj Americi – došli do zaključka da demokratija umire tiho, postepeno. Oni vide snažne paralele između tih slučajeva i onoga što se trenutno dešava u Americi. Ova dva autora su identificirala četiri ključna indikatora autoritarnog ponašanja i zaključila da se kod Trumpa nalaze sva četiri: odbacivanje (ili slaba privrženost) demokratskim pravilima igre, nijekanje legitimnosti političkim protivnicima, toleriranje nasilja ili poziv na isti, i spremnost da se umanje građanska prava protivnika i medija. 
 
Istovremeno, ovo je pogodan momenat za demokratski preporod. Otkako je Trump dobio mandat došlo je do široke mobilizacije unutar jako živog američkog civilnog društva. Naprimjer, iako je Trump radio na usvajanju zabrane useljavanju muslimana u Ameriku, došlo je do paradoksa da je to zapravo lansiralo američku muslimane u sami centar američke politike i društva. Skoro svaka nova reklama renomiranih brendova uključuje slike muslimana, često i žena sa maramom. Dok neki to smatraju komercijalizacijom muslimana, ne može se poreći da je biti musliman sada postalo mainstream, sastavnim dijelom američkog društva. Muslimani se sve češće viđaju na velikom ekranu i u televizijskim serijama, ne u tradicionalnim ulogama terorista nego u pozitivnom svijetlu. Dvije muslimanke, od kojih jedna nosi maramu, su izabrane u Predstavnički dom Kongresa. Keith Ellison, prvi američki kongresmen musliman, je sada državni tužitelj u Minnesoti. Takvih primjera je napretek. 
 
Kamo ide Amerika će uveliko biti određeno ovim izborima. To ne znači da će ishod izbora neminovno odrediti konačnu sudbinu ove fascinantne demokratije. Što možemo reći, međutim, je da se vrlo jasno radi o izboru između Amerike koja će biti inkluzivna, šarolika i globalna, ili Amerike koja će biti ksenofobična, netolerantna i zatvorena. Biden nije idealan kandidat jer ima mnogo svojih nedostataka. No, u poređenju sa Trumpom jasno je koju od dvije vizije zastupa.
 
Za kraj, slijedi jedna oprezna prognoza. Obzirom na sve ankete i istraživanja javnog mnijenja, velika je vjerovatnoća da će Biden biti izabran za predsjednika a demokrate zadržati većinu u Predstavničkom domu. Imaju i dobru šansu da osvoje Senat. Ako se to desi, Amerika će ponovo krenuti u smjeru veće demokratije i ljudskih prava, što od nje kao svjetskog lidera mnogi i očekuju. To neće zaustaviti još veću polarizaciju unutar američkog društva, koja je izgledna. Ali će bar momentalno zaustaviti opasne predznake koji bi Ameriku mogli odvesti u neizvjesnu, pa čak i nasilnu, budućnost.